Putovanje u srušene snove istočne Evrope

John Feffer's Aftershock: Putovanje u srušene snove Istočne Evrope  je epska turneja kroz zemlje nekadašnjeg Varšavskog Pakta, povijest gledana očima onih koji je i kreiraju i žive. Prepuna je iznenađujućih stvari, kameleona koji mjenjaju boje, lutajućih zapadnjačkih ugnjetavača, te ispunjena nostalgijom za “pravim socijalizmom“, kao i naznakama novih političkih pokreta koji se formiraju kroz sadašnje pustoši sa tek pokojim izvorom nade.

Feffer pripada novijoj vrsti novinara - povjesničara, cilj mu je postmoderna povijest kroz oči onih koji je žive. Njegova inspiracija zasigurno je bjeloruska Svetlana Alexievich, nagrađena Nobelovom nagradom za književnost "zbog njenih polifonskih pisanja koji su svjedok patnje i hrabrosti u našem vremenu". Njezina epska djela pisana su na osnovu stotina intervjua sa Rusima i ostalim pripadnicia drugih sovjetskih nacionalnosti od 1980. do 2010. godine.

Ovaj način pisanja povijesti je težak posao koji više podsjeća na Ibn Batutaha, koji je u 14. stoljeću putovao tada civiliziranim svijetom (Evropu je smatrao neciviliziranom), zapisujući svoje sastanke sa stotinama stanovnika. „Aftershock“ je neuredan i isprekidan, piše o šok terapiji ekonomskog oporavka, o propadanju i obnovi institucija, te o puno silovanja i pljačke, svemu onome što dolikuje poraženom „neprijatelju“, za kojeg nema milosti.

Ovo djelo zahtijeva pozornost i mogućnost praćenja između glavnih tema socijalizma, koji stoji nasuprot kapitalizma, koji stoji nasuprot nacionalizma, te političke prevare koja stoji nasuprot uspostavi moralnih i etičkih principa. Postoji toliko mnogo povijesti (pet nacija + pet jugoslovenskih nacija) natrpano unutar ovih stranica da vam se glava jednostavno zavrti.

Mi na Zapadu osuđujemo one pohlepne mještane koji su iskoristili kolaps socijalizma kako bi se obogatili, ali dok sam čitao „Aftershock“, zamislio sam kao najveće negativce upravo zapadnjačke ratnike sa aktovkama koji trijumfalno ulaze u Budimpeštu ili Ljubljanu sa čarobnim napicima i igraju se novcem, praveći ugovore, koristeći klimave nove „banke“ da bi izvukli profit, te surađujući sa lokalnim baronima koristeći ih kao lica prilikom pljačkanja i uništavanja starih fabrika, dok im seksi vampiri plazaju po rukama, nakon čega udomljavaju siročad. U stvarnosti, to nije ništa drugo nego malo „sofisticiranija“ verzija rimskog ili mongolskog načina „oslobađanja“ u prošlosti: ubiti muškarce, ili uzeti ih, zajedno sa ženama i djecom, i odvesti u ropstvo.

Fefferov krajnji zaključak na svakom od njegovih zaustavljanja: Liberalni projekat - Thatcherova "Ne postoji alternativa" - nije uspio. Istočna Evropa je trebala biti poster za tezu o završetku povijesti. Komunizam bi zamijenili McDonalds i glasačka kabina. Odgovorna vlada, zaštita građanskih sloboda, tolerancija, vladavina zakona, bla, bla, bla...

Ali, ispostavilo se da je bilo pogrešno odbaciti komunizam 1991. godine. Tu je bilo skriveno blago društvene pravde. I promjena se počela fermentirati od Praškog Proljeća 1960. godine. Mađarska, Čehoslovačka, Poljska, Jugoslavija su bile prepune neslužbenog života, koji je vođen diskretno, i to najbolje bez zapadnih vladinih i nevladinih organizacija koje na sav glas guraju vlastite planove i agende.

Godine 1979. mađarski disidenti i stranački intelektualci – u suštini ista „klasa“ - željeli su surađivati ​​za promjenu sistema iznutra. Reformistički orijentisani tehnokrati i disidenti su tiho preuzeli vlast. Tehnokrati su se oprezno povezali s intelektualcima u opoziciji.

To više nije bila revolucija koja proždire vlastitu djecu, kao što je slučaj u staljinističkim pedesetim godinama, čak i uz eksploziju Solidarnosti 1980. godine. Socijalistički svijet se polahko transformisao. Ako je Zapad zaista bio spreman pomoći, nije trebao uništavati sistem da bi ga spasio.

Liberalna strategija nastojala je prodati državnu imovinu, koristiti jeftinu radnu snagu, resurse i porezne olakšice kako bi privukla strana ulaganja - tj. kapitalističku demokratiju. Ne bi bio potreban niti Marshallov Plan (osim oštro nametnutog za Istočnu Njemačku kako bi uništili sve dokaze o prošlosti), niti zapadnjački altruizam.

Stvarnost je, međutim, bila ta da su se lokalni moćnici udružili sa disidentnim intelektualcima (šta oni ionako znaju o ekonomiji?), ali bez primjesa socijalizma. Oni su samo koristili ovaj nečasni savez kako bi "privatizirali" (tačnije, iskoristili) državnu imovinu i dali nekoliko mrvica disidentima, koji su se mogli pridružiti pljačci ili ostati moralni ali i marginalizirani.

Jugoslavija je trebala biti priča o uspjehu - već je imala dosta privrednih veza, koje su se koristile za razmjenu sa EU, te kulturno je bila otvorena federacija. Međutim, EU i SAD podržavali su nacionaliste (baš kao što su Amerikanci „gospodski“ iskoristili muslimanske ekstremiste kako bi potkopali socijalizam u Afganistanu), gurajući državne izbore prije saveznih izbora. To je, naravno, potkopalo očajnički pokušaj da se održi federacija. Rezultat je bila noćna mora, ali prikladna za EU, koja se više nije suočavala sa "spektrom komunizma" iznutra. Pet država šepalo je u susret Pirovoj pobjedi (za koga?), priklanjajući se EU.

Nakon Jugoslavije, Mađarska se ističe kao najžalosniji slučaj. Nakon eksplozije 1956. godine, komunisti su slijedili jugoslavenski model, iako je umjereni Kadar zadržao kolektivnu farmersku strukturu. Mađarska kultura je procvjetala – i to najbolje (vjerovatno) u cijeloj Evropi. Granice su bile dovoljno otvorene da se intelektualci „ispušu“, ali ipak socijalizam se nije trebao potkopavati iako je njegova propast 1989. pokazala koliko je bio krhak.

Životni standard je bio na nivou evropskog prosjeka, hrana se gotovo kompletno uzgajala na lokalnom nivou (bez Monsanta), život je bio malo lijen, nije bilo stresa jer nije bilo nezaposlenosti, a zdravlje, obrazovanje, knjige i zabava bili su skoro besplatni. Opozicija je iskoristila labavu kontrolu države kao poticaj za otpor i kritičke filmove, koji su do tada, bili vodeći oblik kulturnog izražavanja. Istvani nisu trebali mnogo da zadovolje svoje potrebe. Nije bilo potrošačkog ludila. Ljude su sudili po onome ko su i šta rade.

A "nakon pada"? Socijalizam je bio diskreditiran, šok terapija za naciju, razbijanje moderne ekonomije u labirint neprofitabilnih malih privrednih grana, privatizacija zdravih kompanija koje su odmah "bankrotirale" i uklonjene od strane stranaca, čime su ukinute subvencije na osnovnu robu.

Zapadne vlade prikupile su više kamata od dugova starih komunističkih zajmova nego što su novca dale novim teško stojećim "demokratijama" od 1993. do 1996. godine. Odjednom nije bilo državnih sredstava za privredu. Inozemni krediti i investicije popunili su prazninu. Mađarska i Bugarska pokušale su se oduprijeti i ucjenjene su, odsječene od zapadnih tržišta, financijskih institucija i korporacija. Sve ovo neumjereno podsjeća na bijesan tretman poražene Njemačke nakon 1918. godine.

Do 1993. mađarski životni standard pao je za 20%, nezaposlenost je porasla na 30%, siromaštvo i nejednakost dohotka se oštro povećala, a obećanja Zapada su se pokazala praznim. Godine 1995, 54% Mađara se izjasnilo da je stari sistem bio bolji (u Rumuniji 60%, u anketi 2014. godine). Iako je nezaposlenost od tada pala na "prihvatljivih" 5%, siromaštvo i nejednakost nisu (44% Mađara još uvijek ne može priuštiti osnovne potrebe, dok je taj nivo u EU 20%).

Ljutnja protiv kapitalizma, demokratije, EU, urbanih intelektualaca, manjina, stranaca... Ovaj novi iliberalizam također je došao u Rusiju (Putin), Tursku (Erdogan), Filipine (Duterte) i SAD (Trump). Komunisti su se kratko vratili na vlast u istočnoj Evropi (osim Istočne Njemačke i Čehoslovačke), ali više nisu bili komunisti, gledajući štetu koju nije moguće ispraviti, a oni cinični su koristili svoje stare „veze“ da napune džepove, dok su istinski komunisti izblijedili u pozadini, ogorčeni izdajom svojih snova.

Stvarna promjena koristila je onima koji su orkestrirali promjene (insajderi u strankama, mafija, tehnokrate, bivši disidenti u novim vladinim ministarstvima), stvarajući nove elite. Ljudi su morali iskoristiti nove mogućnosti koje su postojale (pridružiti se strankama da bi dobili posao, početi krasti i trgovati na crnom tržištu). Prelaz je bio igra nulte sume, prenos resursa od jedne vladajuće elite u drugu s mnogo preklapanja i daleko većom društvenom nejednakosti. Morao si uzeti ono što si mogao, dok si mogao.

Sindikati su se srušili kad su tvornice zatvorene, a nezaposlenost je naglo narasla. To je proizvelo izgubljenu generaciju, s milionima onih koji su pobjegli u potrazi za poslom, i to najviše u EU ili SAD. Uspjeli su samo mladi, individualisti. Moralna tkanina društva bila je rastrgana. Poljska legendarna Solidarnost se srušila, jer nikada i nije bila fokusirana na radnike. Njeni čelnici i savjetnici su koristili sindikalnu ideju kao pokrivač za rušenje sistema. Samo 10% Poljaka bilo je sindikalizirano do 2013. godine. Da je to bila prava radna snaga, ne bi se prodala neoliberalizmu. Mogla je se držati socijalističkih principa i boriti protiv šok terpaije.

Sada cijela Istočna Evropa (i sav "Zapad") ima novu "klasu", prektarijat, koji živi od privremenog posla do privremenog posla, bez prednosti - što Poljaci nazivaju "junk contracts", koje nude privatni centri za zapošljavanje. Lokalne kafeterije sa subvencioniranim ručkom zamijenile su "Kentucky" i ostali lanci (tj. junk food). Beskućništvo, nekad nepoznato, postalo je neoliberalni poklon. U razdoblju od 2006. do 2010. procjenjuje se da je preko 130 beskućnika umrlo od izloženosti teškim uvjetima u Budimpešti, gdje živi 10 do 15 hiljada beskućnika, prema izvještaju grupe za pomoć beskućnicima, Svjetskog Kupa za Beskućnike.

Feffer sve ovo upoređuje sa Kinom, koja nije uzimala strane zajmove 1970. godine, pa nije imala dugovanja te je zadržala svoju autonomiju od SAD-a. To nije stvorilo masovnu nezaposlenost, već širok spektar ekonomskih pobjednika poput održive energije. Kina jeste pokleknula snagama globalizacije, preustroja poduzeća u državnom vlasništvu, uklanjanju socijalnih beneficija, dopuštajući inicijalnu privatizaciju, stvarajući novu ekonomsku elitu. Kompanije nisu prodane radnicima ili masovnim dioničarima, već najboljim ponuđačima, iako stranci mogu biti samo manjinski partneri. To je barem potaknulo kineski izvoz i izbjegla se krađa imovine, što je Istočnu Evropu i uništilo nakon potpunog otvaranja Zapadu. I opet, Mađarska: šest firmi za izvoz šećera su nekada bili ključni igrači u izvozu; sada postoji jedna, a Mađarska uvozi šećer po duploj cijeni.




Top