Peter Kuznick: Skrivena historija američkih ratnih zločina

U ovom ekskluzivnom intervjuu, profesor Peter Kuznick govori o nuklearnom bombardovanju Hirošime i Nagasakija; američkim zločinima i lažima iza rata u Vijetnamu, i šta je stvarno bila pozadina te nehumane invazije; zašto su SAD ušle u Hladni rat sa Sovjetskim Savezom i kako taj rat i glavni mediji utječu na svijet danas; također govori o interesima iza atentata na predsjednika Kennedyja; američkom imperijalizmu prema Latinskoj Americi, tokom hladnog rata i danas, pod lažnim premisama Rata protiv terorizma i Rata protiv droge.

Edu Montesanti: Profesore Peter Kuznick, hvala vam puno što ste pristali na ovaj intervju. U knjizi „Skrivena historija Sjedinjenih Država“, Oliver Stone i Vi tvrdite da je bacanje atomskih bombi u Hirošimi i Nagasakiju, od strane predsjednika Harija Trumana bilo vojno nepotrebno, te navodite i razloge za to. Da li biste komentirali ove dijelove, molim vas?

Peter Kuznick : Zanimljivo mi je da kada govorim sa ljudima izvan Sjedinjenih Država, većina smatra da su atomske bombe nepotrebne i neopravdane, ali većina Amerikanaca i dalje vjeruje da su atomske bombe ustvari humane jer su spasile živote ne samo stotina hiljada Amerikanaca koji su poginuli u invaziji, ali i miliona Japanaca.

To je utješna iluzija koje se duboko drže mnogi Amerikanci, a posebno stariji. To je jedan od osnovnih mitova koji proizilaze iz Drugog svjetskog rata. Namjerno ga je propagirao predsjednik Truman, ratni sekretar Henry Stimson i mnogi drugi koji su također širili pogrešne informacije o tome da su atomske bombe prisilile predaju Japana. Truman je u svojim memoarima tvrdio da su atomske bombe spasile pola miliona američkih života.

Predsjednik George H. W. Bush je kasnije podigao taj broj na "milione". Realnost je da atomske bombe nisu spasile američke živote niti su značajno doprinijele japanskoj odluci da se preda. Možda su ustvari odložile završetak rata i koštale dodatne američke živote. One su svakako koštale života stotine hiljada Japanaca te su ranile mnogo više.

Kao što je izvještaj Američkog ureda za rat objavljen u januaru 1946. godine precizirao, vrlo malo se raspravljalo o nuklearnim napadima i da li će oni dovesti do odluke da se Japanci predaju. Nedavno je to zvanično priznao Nacionalni muzej američke mornarice u Washingtonu, u kojem se kaže: „Veliko uništenje koje je izazvalo bombardovanje Hirošime i Nagasaka i gubitak od 135.000 ljudi imalo je mali utjecaj na japansku vojsku. Međutim, sovjetska invazija na Mančuriju... je promjenila njihovo mišljenje".

Nekolicina Amerikanaca zna da je šest od sedam admirala i generala koji su ili imali ili za vrijeme rata zaradili svoju petu zvijezdu, rekli da su atomske bombe bile ili vojno nepotrebne ili moralno ponižavajuće, ili oboje.

U toj listi nalaze se generali Douglas MacArthur, Dwight Eisenhower i Henry "Hap" Arnold i admirali William Leahy, Ernest King i Chester Nimitz. Leahy, koji je bio načelnik štaba i Roosevelta i Trumana, nazvao je atomske bombe kršenjem "svake kršćanske etike za koju sam ikada čuo i svih poznatih ratnih zakona." On je proglasio da su "Japanci već poraženi i spremni na predaju... Korištenje ovog barbarskog oružja u Hirošimi i Nagasakiju nije pružilo nikakvu materijalnu pomoć u našem ratu protiv Japana. Kada smo ga prvi put koristili, primijenili smo etički standard barbara mračnog doba."

Eisenhower se složio da su Japanci već poraženi. MacArthur je rekao da bi se Japanci predali mjesecima ranije da im je SAD obećala da neće dirati cara, što se na kraju i desilo.

Šta se zapravo dogodilo? Do proljeća 1945. godine, većini japanskih zvaničnika bilo je jasno da je pobjeda nemoguća. U februaru 1945. godine, princ Fumimaro Konoe, bivši japanski premijer, pisao je caru Hirohitu: "Žao mi je što mogu reći da je poraz Japana neizbježan".

Iste stavove izrazilo je Vrhovno ratno vijeće u maju kada je izjavilo da će "sovjetski ulazak u rat zadati smrtni udarac Carstvu", a tu je izjavu poslije ponavljala većina japanskih zvaničnika.

SAD, koja je razbila japanske kodove i presretala japanske komunikacije, bila je potpuno svjesna porasta očaja u Japanu koji bi pristao na bezuslovnu predaju da je SAD olakšala uvjete predaje.

Ne samo da je Japan postajao vojno slabiji, već je i njegov željeznički sistem bio u rasulu i njegovo snabdijevanje hranom se smanjilo i uveliko otežalo. Sam predsjednik Truman se pozvao na presretnutu komunikaciju iz 18. jula kao "telegram japanskog cara koji traži mir". Američki lideri su također bili svjesni japanskog straha od sovjetske invazije, koju nisu uspjeli zaustaviti.

Japanski lideri nisu znali da je na Jalti Staljin pristao da uđe u Pacifički rat tri mjeseca nakon završetka borbi u Evropi. Ali Truman je to znao, i shvatio je značaj toga. Već 11. aprila 1945. godine, Obavještajni odjel generalštaba izjavio je da "ako u bilo kom trenutku SSSR bude ušao u rat, svi Japanci će znati da je apsolutni poraz neizbježan".

U Potsdamu sredinom jula, kada je Truman primio Staljinovu potvrdu da Sovjeti ulaze u rat, Truman se radovao i pisao u svom dnevniku: „Japanci su gotovi kada se to dogodi.“ Sutradan je pisao kući svojoj ženi: "Rat ćemo završiti godinu ranije, i misliti na djecu koja neće biti ubijena."

Dakle, bilo je dva načina da se ubrza završetak rata bez bacanja atomskih bombi. Prvi je bio da se promjene uvjeti za bezuslovnom predajom i obavijesti Japance da mogu zadržati cara, što je većina američkih kreatora politike željela učiniti u svakom slučaju jer su vidjeli cara kao ključnu figuru za poslijeratnu stabilnost. Drugi je bio da se sačeka sovjetska invazija, koja je počela u ponoć 8. augusta.

To je bila invazija koja se pokazala odlučujućom, za razliku od atomskih bombi, čiji je efekte duže trebalo registrovati i bili su više lokalizovani. Sovjetska invazija potpuno je diskreditovala japansku strategiju ketsu-goa. Moćna Crvena armija vrlo brzo je uništila japansku vojsku Kwantung. Kada je premijer Kantaro Suzuki upitan zašto se Japan tako brzo predao, odgovorio je „da je Japan odložio predaju, Sovjetski Savez bi zauzeo ne samo Manchuriu, Koreju i Karafuto, već i Hokkaido.“

To bi uništilo temelje Japana. Moramo da završimo rat kada možemo da se nosimo sa Sjedinjenim Državama." Sovjetska invazija promjenila je vojnu jednačinu; atomske bombe, koliko god bile strašne, nisu. Amerikanci su već mjesecima bombardovali japanske gradove zapaljivim bombama. Kao što je pokazala Yuki Tanaka, Sjedinjene Države su tada već bile zapalile više od 100 japanskih gradova.

Uništavanje je dostiglo čak 99,5 posto u centru Toyama. Japanski lideri su već prihvatili činjenicu da Sjedinjene Države mogu zbrisati japanske gradove. Hirošima i Nagasaki su bili samo još dva grada koja je trebalo uništiti, bez obzira na stepen uništenja ili zastrašujuće detalje pogibije stanovništva. Ali sovjetska invazija se pokazala razarajućom, kao što su i američki i japanski lideri očekivali da će to biti.

Ali SAD su djelimično željele da iskoriste atomske bombe kao strogo upozorenje Sovjetima o onome što je spremno i za njih ako budu ometali planove SAD-a za poslijeratnu hegemoniju. Upravo tako su Staljin i oni oko njega u Kremlju tumačili bombardovanje. Američka upotreba bombi imala je malo efekta na japanske lidere, ali se pokazala kao glavni faktor u napretku Hladnog rata.

I tako je svijet postavljen na klizavu putanju do uništenja. Truman je u najmanje tri odvojene prilike primjetio da je započeo proces koji bi mogao da uništi život na ovoj planeti i nije stao. Kada je u Potstdam dobio poruku o tome koliko je bio snažan test bombe u Novom Meksiku 16. jula, napisao je u svom dnevniku: "Otkrili smo najstrašniju bombu u historiji svijeta. Možda je ovo uništenje koje je prorečeno u Dolini Eufrata nakon Noe i njegove poznate Arke.“

Znači, atomske bombe su doprinijele vrlo malo, ili nikako, kraju rata, ali su započele proces koji nastavlja da ugrožava čovječanstvo i dan danas - 70 plus godina nakon bombardovanja. Kao što Oliver Stone i ja kažemo u „Skrivena historija Sjedinjenih Država“ – ubijanje nevinih civila je ratni zločin. Prijetiti čovječanstvu da će izumrijeti, to je daleko, daleko gore. To je najgori zločin koji se ikada može dogoditi.

Edu Montesanti: U poglavlju Vijetnamskog rata otkriveno je da su američke oružane snage u toj maloj zemlji bacile više bombi nego tokom Drugog svjetskog rata. Molim vas da mi to opišete i komentarišete zašto mislite da se to desilo, profesore Kuznick?

Peter Kuzinik : Sjedinjene Države su bacile više bombi na mali Vijetnam nego što ih je bačeno u svim prethodnim ratovima u historiji - tri puta više od onih koje su sve strane bacile u Drugom svjetskom ratu. Taj rat je bio najgori zločin - najgori primjer vanjske agresije - počinjen od kraja Drugog svjetskog rata. Devetnaest miliona galona herbicida je otrovalo sela. Prekrasne šume i džungle Vijetnama su efikasno eliminirane. SAD su uništile 9.000 od ukupno 15.000 zaseoka u Južnom Vijetnamu.

Uništeno je svih šest industrijskih gradova na sjeveru, kao i 28 od 30 pokrajinskih gradova i 96 od 116 okružnih gradova. Prijećeno je u više navrata da će se iskoristiti nuklearno oružje. Među onima koji su razgovarali i povremeno podržavali takvu upotrebu bio je i Henry Kissinger. Bivši sekretar odbrane Robert McNamara rekao je mojim studentima da smatra da je u tom ratu život izgubilo 3,8 miliona Vijetnamaca.

Dakle, rat je zaista bio užasan, a Amerikanci nikada nisu odgovarali za ovaj zločin. Umjesto dobijanja Nobelovu nagradu za mir za okončanje rata, Henry Kissinger bi trebao biti u Hagu na suđenju zbog zločina protiv čovječnosti.

Edu Montesanti:   Molim vas, pričajte o svojim iskustvima 60-ih godina u Vijetnamu i zašto su SAD odlučile da ratuju protiv te nacije.

Peter Kuznick : Oliver i ja smo pristupili ratu iz različitih perspektiva. On je napustio Yale i dobrovoljno se borio u Vijetnamu. Ranjen je dvaput i dobio je medalju za hrabrost. Sa druge strane, ja sam se suprotstavljao američkoj invaziji Vijetnama od samog početka.

Kao brucoš na koledžu, započeo sam antiratnu grupu. Aktivno sam se borio protiv rata. Mrzio sam to. Mrzio sam ljude koji su bili odgovorni za to. Mislio sam da su svi ratni zločinci i da nastavljaju provoditi svoje zločine. Prisustvovao sam mnogim antiratnim marševima i često govorio na javnim događajima. Shvatio sam, kako je moj prijatelj Daniel Ellsberg voli reći, mi nismo bili na pogrešnoj strani. Mi smo bili pogrešna strana.

SAD su postepeno ušle u taj rat. Prvo je Washington finansirao francuski kolonijalni rat, a tek onda su preduzete borbe nakon što su Vijetnamci pobijedili Francuze. Predsjednik Kennedy je poslao 16.000 "savjetnika", ali je shvatio da je pogriješio i planirao je zaustaviti rat, da nije bio ubijen. Motivi SAD-a su bili razni. Ho nije bio samo nacionalista, on je bio komunist. Nijedan američki lider nije želio da izgubi rat protiv komunista, bilo gdje.

Ovo je naročito tačno nakon pobjede komunista u Kini 1949. godine. Mnogi su se bojali domino efekta - da bi Vijetnam značio pobjedu komunista u jugoistočnoj Aziji. To bi učinilo Japan izolovanim, a Japan bi se, na kraju, okrenuo ka komunističkom bloku u potrazi za saveznicima i trgovinskim partnerima. Dakle, jedna motivacija bila je geopolitika.

Drugi je bio ekonomski razlog. Američki lideri nisu željeli izgubiti jeftinu radnu snagu, sirovine i tržišta u Indokini. Drugi razlog je bio što je vojno-industrijski kompleks američke industrije „odbrane“ koji je bio povezan sa vojnim liderima – postao bogat i profitirao je od rata. Rat je bio razlog njihovog postojanja, a oni su profitirali ratom kroz napuhane profite i promocije.

Dakle, to je bila kombinacija održavanja američke dominacije u svijetu, odbrane i eksploatacije američkih ekonomskih interesa i perverznog i korozivnog anti-komunističkog mentaliteta koji je želio da svugdje pobijedi komuniste.

Edu Montesanti: Koji su bili pravi razlozi iza hladnog rata SAD-a sa Sovjetskim Savezom?

Peter Kuznick : George Kennan, službenik američkog State Departmenta koji je pružio teoretsku podlogu za teoriju ograničavanja, izložio je ekonomske motive iza Hladnog rata u veoma otvorenom memorandumu 1948. godine u kojem je rekao: "Imamo oko 50 posto svjetskog bogatstva, ali samo 6,3 posto njegovog stanovništva... ne može a da ne budemo razlog nečije ljubomore. Naš pravi zadatak u narednom periodu je izgradnja odnosa koji će nam omogućiti da održimo ovu poziciju dispariteta."

SAD su izvršile ovaj zadatak. Ponekad je to značilo i podršku brutalnim diktaturama. Ponekad je zahtijevalo podršku demokratskim režimima. Borba se vodila na kulturološkom, kao i na političkom, ideološkom i ekonomskom nivou.

Henry Luce, izdavač časopisa Time i Life, rekao je 1941. da 20. stoljeće mora biti američko stoljeće. SAD će dominirati u svijetu. SAD su to uradile. Sovjeti, dva puta napadnuti kroz Istočnu Evropu, željeli su tampon zonu između sebe i Njemačke. SAD su se suprotstavile takvim ekonomskim i političkim sferama koje su ograničile prodor američke ekonomije.

Iako SAD i SSSR nikada nisu ušli u rat, sukobili su se kroz mnoge opasne proxy ratove. Čovječanstvo ima sreću da je preživilo ovo mračno doba.

Edu Montesanti:   Kako vidite američku politiku prema Kubi, od vremena kubanske revolucije, i prema Latinskoj Americi, generalno od hladnog rata?

Peter Kuznick : SAD su u potpunosti kontrolisale kubansku ekonomiju i politiku od 1890-ih do revolucije 1959. godine. Batista je nosio vodu američkim investitorima. Sjedinjene Američke Države su više puta intervenisale u latinoameričkim stvarima između 1890. i 1933. godine, a zatim često ponovo u 1950-im. Kastro je predstavljao prvo veće izuzeće od tog pravila.

SAD su htjele da ga unište i da se niko drugi u Latinskoj Americi ne usudi ići njegovima stopama. To nije uspjelo. Njegova revolucija nije uništena, ali je SAD učinio sve da revolucija ne uspije i da ne stvoriti narodnu demokratiju kakvu su mnogi priželjkivali.

Međutim, uspio je Castro na druge načine. I revolucija je preživjela Hladni rat, i period poslije. Inspirisala je druge latinoameričke revolucionare uprkos svim pro-američkim i američkim odredima smrti koji su patrolirali kontinentom, ostavljajući stotine hiljada mrtvih iza sebe.

Škola SAD-a za Ameriku je bila instrumentalna za obuku vođa tih smrtnih odreda. Hugo Chavez i drugi su nastavili gdje je Fidel stao, što se tiče inspirisanja latinoameričke ljevice. Ali, mnogi progresivni lideri su srušeni u posljednjih nekoliko godina.

Danas se Dilma Rouseff bori za svoj život, ali Evo Morales i Alvaro Garcie Linera u Boliviji su ponosni i stoje snažno kao otpor naporima SAD-a da ponovo dominiraju i eksploatišu Latinsku Ameriku. Ali, širom Latinske Amerike, progresivni lideri su ili srušeni ili oslabljeni skandalima. Neoliberali pod pokroviteljstvom SAD-a još jednom pokušavaju da pljačkaju lokalne ekonomije u interesu stranih i domaćih kapitalista. To nije lijepa slika. Ljudi će mnogo patiti dok se nekolicina bude bogatila.

Edu Montesanti:   Prema vašim istraživanjima, profesor Kuznick, ko je ubio predsjednika Džona Kennedija? Koji su interesi bili iza tog djela?

Peter Kuznick : Oliver je napravio sjajan film o ubistvu Kennedya - JFK. Nismo osjetili da nam treba da ponovo razmotrimo ta pitanja u našim knjigama i dokumentarcima. Umjesto toga smo se fokusirali na ono što je čovječanstvo izgubilo kada je Kennedy ukraden od nas. Iznenadio je sve tokom svog kratkog vremena na položaju.

Počeo je kao Ratnik Hladnog rata. Do kraja svog života, poštujući lekcije koje je naučio tokom prve dvije godine njegove administracije i obilježen Kubanskom krizom, očajnički je pokušavao okončati Hladni rat i trku u nuklearnom naoružanju. Da je još živio, kako je rekao Robert McNamara, svijet bi bio temeljno drugačiji.

SAD bi se povukle iz Vijetnama. Vojni troškovi bi se naglo smanjili. SAD i Sovjeti bi istražili načine za saradnju. Trka u naoružanju bi se transformisala u trku za mir. Ali imao je svoje neprijatelje u vojnim i obavještajnim zajednicama, kao i u vojnom sektoru ekonomije.

Mrzili su ga i južni secesionisti, mafija i reakcionarna kubanska zajednica iz egzila. Ali oni koji stoje iza njegovog atentata najvjerovatnije dolaze iz vojnog i obavještajnog krila.

Ne znamo ko je to uradio, ali mi znamo čije je interese potvrdio atentat. S obzirom na sve rupe u zvaničnoj priči koje je detaljno objasnila Warrenova Komisija, teško je vjerovati da je Lee Harvey Oswald djelovao sam i da je magični metak učinio svu štetu.

Edu Montesanti:   Da li mislite da je američki imperijalizam protiv regiona danas, posebno napadi na progresivne zemlje u suštini ista politika kao i ona tokom Hladnog rata?

Peter Kuznick :   Ja ne mislim da SAD želi novi Hladni rat sa stvarnim rivalom koji može da se takmiči širom svijeta. Kako su neokoni kazali nakon pada Sovjetskog Saveza, SAD zaista žele unipolarni svijet u kojem postoji samo jedna supersila bez konkurenata.

Progresivne zemlje danas imaju manje saveznika nego što su imale tokom Hladnog rata. Rusija i Kina pružaju ravnotežu SAD-u, ali nisu zapravo progresivne zemlje koje izazivaju svjetski kapitalistički poredak. Obje zemlje su opterećene sopstvenim unutrašnjim problemima i nejednakostima.

Postoji mali broj demokratskih socijalističkih modela za primjer svijetu. SAD su uspele da podriju i sabotiraju većinu futurističkih razmišljanja i vizionarskih vlada. Hugo, uprkos svim njegovim ekscesima, bio je jedan takav model. Postigao je odlične stvari za siromašne u Venecueli. Ali ako pogledamo šta se sada dešava u Brazilu, Argentini, Hondurasu, to je vrlo tužna slika.

Potreban je novi revolucionarni talas u trećem svijetu sa novim liderima koji će biti posvećeni borbi protiv korupcije i borbi za socijalnu pravdu. Lično sam uzbuđen nedavnim događajem u Boliviji, uprkos rezultatima posljednjih izbora.

Edu Montesanti:   Kako vidite utjecaj kulture Hladnog rata na SAD i društvo u svijetu generalno danas, Profesore? Kakvu ulogu u tome ima režim u Washingtonu i mainstream mediji?

Peter Kuznick : Mediji su dio problema. Oni služe da zbune, a ne edukuju i prosvijetljuju. Oni uvode osjećaj da postoje opasnosti i neprijatelji svuda oko nas, ali ne pružaju pozitivna rješenja.

Kao rezultat toga, ljudi su izazvani strahom i nerazumno reaguju. Bivši američki potpredsjednik Henry Wallace, jedan od vodećih vizionara u Americi u 20. stoljeću, odgovorio je na govor „Gvozdene zavjese“ Winstona Churchilla, 1946. godine upozorenjem:

"Izvor svih naših grešaka je strah... Ako se ovi strahovi nastave, doći će dan kada će naši sinovi i unuci platiti za te strahove rijekama krvi... Iz straha veliki narodi se ponašaju kao zvijeri u klopci, razmišljajući samo o preživljavanju."

Ova logika također djeluje na ličnom nivou gdje će ljudi žrtvovati svoje slobode kako bi postigli veću sigurnost. Vidjeli smo to u SAD-u nakon 11. septembra. To se sada vidi u Francuskoj i Belgiji.

Svijet se kreće u pogrešnom smjeru. Nejednakost raste. Ukupno, 62 najbogatijih ljudi na svijetu sada ima više bogatstva u svojim rukama, od najsiromašnijih 3,6 milijardi. To je opsceno. Nema izgovora za siromaštvo i glad u svijetu punom resursa. U ovom svijetu mediji služe u više svrha, od kojih je najmanje bitno informisati ljude i naoružati ih informacijama koje im trebaju da promijene svoja društva i svijet.

Mediji umjesto toga uvećavaju strahove ljudi kako bi oni prihvatili autoritarne režime i vojna rješenja za probleme koji nemaju vojna rješenja, pružaju zabavu da bi odvratili ljude od stvarnih problema i drogiraju ih apatijom.

To je posebno problem u Sjedinjenim Državama, gdje mnogi vjeruju da postoji "sloboda" štampe. Gdje postoji kontrolisana štampa, ljudi nauče da medije gledaju sa dozom skepticizma. Mnogi lakovjerni Amerikanci ne razumiju suptilnije oblike manipulacije i prevare.

U SAD-u, glavni mediji rijetko nude perspektive koje su protivne općeprihvaćenom razmišljanju. Naprimjer, stalno me intervjuišu vodeći mediji u Rusiji, Kini, Japanu, Evropi i drugdje, ali rijetko me intervjuišu mediji u Sjedinjenim Državama.

Niti se moje progresivne kolege pozivaju na gostovanja u glavnim američkim emisijama. Dakle, naravno, postoji određena mjera slobode štampe u Sjedinjenim Državama, ali ta sloboda nije podrivena toliko od strane vlade, koliko je podrivena kroz samocenzuru i umanjenje progresivnih glasova. Većina ostatka svijeta je otvorenija za kritiku SAD-a, ali ne i kada je riječ o kritikama politike njihovih vlastitih vlada.

Edu Montesanti:   Šta biste mogli reći o ideji da je trenutni američki „Rat protiv terorizma“ i „Rat protiv droge“, posebice u Latinskoj Americi, ustvari američka zamjena Hladnog rata, da bi se proširila vojna moć i svjetska dominacija SAD-a?

Peter Kuznick : SAD odbacuju metode starih kolonijalnih režima. Amerika je stvorila novu vrstu carstva koja obuhvaća između 800 i 1.000 prekomorskih vojnih baza iz kojih američke specijalne snage djeluju u više od 130 zemalja svake godine.

Umjesto invazionih snaga koje se sastoje od velikih kopnenih armija, što se pokazalo da ne funkcioniše u mnogo država, SAD funkcionišu tajnijim i manje otvorenim načinima. Obamina omiljena metoda ubijanja je bila putem dronova.

To su potezi sumnjive zakonitosti i donose upitne rezultate. Oni su sigurno efikasni u ubijanju ljudi, ali ima puno dokaza koji sugerišu da za svakog "teroristu" kojeg ubiju, stvore novih 10.

Rat protiv terorizma koji su SAD i njegovi saveznici vodili proteklih 15 godina samo je stvorio više terorista. Vojna rješenja rijetko su efikasna. Potrebni su različiti pristupi i oni će morati početi sa preraspodjelom svjetskih resursa kako bi ljudi željeli da žive umjesto da ubijaju i umiru. Ljudima je potrebna nada.

Treba im osjećaj veze. Moraju vjerovati da je za njih i njihovu djecu bolji život. Previše se osjećaju beznadežno i otuđeno. Neuspjeh sovjetskog modela je napravio vakuum na njegovom mjestu. Kao što je Marx upozorio davno, Rusija je bila previše kulturno i ekonomski zaostala kako bi služila kao model globalnog socijalističkog razvoja.

Revoluciju je od samog početka ugrožavala invazija kapitalističkih snaga. Problemi su počeli od početka. Zatim je staljinizam donio sopstveni užas. U mjeri u kojoj je sovjetski model postao svjetski standard revolucionarne promjene, malo je nade za stvaranjem pristojnog svijeta. Ni kineski model nije pružio bolji standard.

Prema tome, neki su se okrenuli radikalnom Islamu, koji donosi sopstveni užas. Dok progresivne vlade i dalje padaju, američka hegemonija jača. Ali SAD nisu imale mnogo šta pozitivno da ponude svijetu. Buduće generacije će se osvrnuti na ovu Pax Americanu ne kao period prosvetljenja, već jedan od perioda konstantnih ratova i rastuće nejednakosti.

Demokratija je u teoriji sjajna, ali manje u praksi. A sada sa intenziviranjem nuklearnih prijetnji i klimatskim promjenama koje također ugrožavaju buduće postojanje čovječanstva, budućnost ostaje neizvjesna. SAD će se pridržavati rata protiv terorizma i droga kako bi zadržale nesklad koji je George Kennan predstavio prije 68 godina. Ali to nije put naprijed.

Svijet može da posmatra unutrašnju politiku SAD-a kao spuštanje u ludost - zanimljiv znak potpunog neuspjeha američke demokratije - ali uspjeh autsajdera Bernija Sandersa, pa čak i pobuna protiv establishmenta od strane američkih republikanaca pokazuje da su Amerikanci gladni promjene. Oboje, Hilari Klinton i republikanski establishment, svojim vezama sa Wall Streetom i vojnim krugovima, nemaju poštovanje čitavog društva već samo određenih slojeva stanovništva.

Možda mogu sada pobijediti, ali njihovo vrijeme je ograničeno. Ljudi su svugdje očajni za novim pozitivnimi progresivnim odgovorima. Neki, očigledno, kao što sada vidimo širom Evrope, okrenuti će se desničarskim demagogijima u vremenu krize, ali to je bar djelimično zbog toga što ljevica nije uspjela da osigura liderstvo koje svijetu treba.

Revitalizovana ljevica je ključ za spašavanje ove planete. Međutim, vrijeme ističe. Put koji je pred nama neće biti lahak. Ali možemo i moramo pobijediti.