Veliki Izrael i balkanizacija Bliskog istoka: Yinonova "Strategija za Izrael" (I)

PRVI DIO:

Oded Yinon, čiji se članak iz 1982. godine za Kivunim (Uputstva), pod nazivom "Strategija za Izrael u osamdesetim godinama", često koristi kao referentna tačka za dokazivanje izraelskog cilja da balkanizuje bliskoistočni arapski i muslimanski svijet u etničke i sektaške mini-države, nedavno je dao intervju. Pričao je o ozloglašenosti dokumenta koji je nekoliko godina kasnije otkriven široj javnosti nakon što ga je Izrael Shahak preveo na engleski jezik.

Iako Yinon odbija navode da je njegov rad primijenjen u praksi i trenutnim geopolitičkim događajima, ideje koje se nalaze u njegovom članku, vjerovatno su formirale trajnu politiku cionističke države; balkanizacija je bila neophodan uvjet u stvaranju savremene države Izrael, a potom i kao sredstvo za osiguranje njenog opstanka i održavanja njene vojne dominacije na Bliskom istoku.

Tema balkanizacije uvijek je sačinjavala suštinski dio obrazloženja političkog cionizma. Odbijanje ponude Theodora Herzla vrijedne 150 miliona funti, od strane Sultana Abdul Hamida II, u vidu isplate osmanskog državnog duga u zamjenu za povelju kojom se omogućava cionističko naselje u Palestini značilo je da će rani lideri cionizma s vremenom preusmjeriti svoje napore u potrazi za načinom stvaranja jevrejske domovine na Bliskom istoku.

Nužan preduslov za to bi bilo razaranje Osmanskog carstva, a korak ka pozicioniranju cionista u slučaju likvidacije tog carstva došao je sa sporazumom koji je sačinjen tokom Prvog svjetskog rata između cionističkog pokreta i britanske vlade. Balfourova deklaracija i primjena sporazuma Sykes-Picot stvorili su osnovu na kojoj se gradila buduća jevrejska država na teritoriji kojom su upravljali Britanci.

Nakon uspostavljanja Izraela 1948. godine, nacionalna politika oslabljivanja arapskih i muslimanskih država, balkanizacija ili držanje istih u neokolonijalnom stanju, je nastavljena. Preovladavajuća logika je bila i ostala da svaka stabilna nacionalistička vlada u arapskom svijetu predstavlja egzistencijalnu prijetnju Izraelu. Naprimjer, David Ben-Gurion, prvi izraelski premijer, žestoko se protivio odluci predsjednika Charlesa de Gaula da odobri nezavisnost Alžira.

Usmjeravanje arapskih zajednica da se međusobno bore u cilju slabljenja "nacionalnog duha" i balkanizacije bila je u središtu politike Ben-Guriona i Moshe Dayana kada je riječ o Libanu, sjevernom susjedu Izraela. Kao što je Moshe Sharett, raniji izraelski premijer, zapisao u svojim dnevnicima, obojica su željeli iskoristiti razlike između muslimanskog i maronitskog kršćanskog stanovništva u zemlji. Također su željeli stvoriti kršćansku državu. U pismu upućenom Sharettu u februaru 1954. godine, Ben-Gurion je izjavio sljedeće:

- Možda je sada vrijeme da se stvori kršćanska država u našem okruženju. Bez naše inicijative i naše snažne pomoći to neće biti učinjeno. Čini mi se da je ovo centralna dužnost, ili bar jedna od glavnih dužnosti naše vanjske politike... Moramo djelovati na svim mogućim poljima da dovedemo radikalnu promjenu u Liban... Cilj neće biti postignut bez ograničavanja državne granice Libana – kazao je.

Ben-Gurion je želio da se izraelska sjeverna granica proteže do rijeke Litani. Ovo je jasno stavljeno do znanja u planovima koji su dostavljeni Versajskoj mirovnoj konferenciji 1919. godine od strane predstavnika cionističkog pokreta. Voda koju bi obezbijedile rijeka Litani, rijeka Jordan i Golanska visoravan smatrana je osnovnim preduslovom za opstojnost stanovnika buduće jevrejske države.

Sa svoje strane, Dayan, koji je služio kao načelnik vojnog štaba tokom pedesetih godina prošlog stoljeća, nadao se da Izrael može da pronađe kršćanskog vojnog oficira koji bi proglasio kršćansku državu u južnom dijelu Libana, preko koje bi region južno od rijeke Litani bio pripojen Izraelu. To dokazuje i par rečenica u Sharettovom dnevniku iz 16. maja 1955. godine:

Prema Dayanu, jedino što je potrebno jeste pronaći oficira, čak i nižerangiranog. Trebali bi ili osvojiti njegovo srce ili ga kupiti novcem, kako bi pristao da se proglasi spasiteljem Maronita. Onda bi izraelska vojska ušla u Liban, zauzela neophodnu teritoriju i stvorila kršćanski režim koji bi se pridružio Izraelu. Teritorija južno od rijeke Litani na jugu će biti u potpunosti pripojena Izraelu.

Dayanova nada za surogatnu miliciju će se obistiniti u sedamdesetim godinama osnivanjem armije Južnog Libana (SLA), koja je predvođena Izraelom u borbama sa Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO) i drugim pokretima otpora izraelskoj vlasti. Godine 1979, vođa SLA-a, major Saad Haddad, oficir libanske vojske i stvarna inkarnacija onoga što je Sharett nazvao "marionetom" koju je Dayan priželjkivao, je proglasio područje koje je njegova grupa kontrolisala kao "Nezavisni Slobodni Liban".

Iako je SLA sada ugašena, lideri Izraela i dalje žele dijelove južnog Libana. Ti dijelovi ostaju važan faktor ostvarivanja izraelskog cilja da uništi Hezbollah, libansku šiitsku miliciju koja je prisilila povlačenje Izraelskih odbrambenih snaga (IDF) iz južnog Libana 2000. godine, a koja je također ugrozila ponovni upad IDF-a u južni Liban 2006. godine.

Važno je napomenuti da je intelektualno, ako ne i moralno, opravdanje za balkanizaciju došlo iz mnogih dokumenata koje su proizveli izraelski neokonzervativni think-tankovi i druge desničarske organizacije, koje su podržale ideju o parčanju arapskih muslimanskih zemalja na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi. To uključuje one koji se vode Projektom za novi američki vijek (PNAC) i Rand korporacijom. "Novo poglavlje: Strategija za zaštitu vladavine", dokument koji je 1996. godine izradio Izraelski Institut za napredne strateške i političke studije i koji je predstavljen Benyaminu Netanyahuu tokom njegovog prvog mandata za premijera, pozvao je Izrael da "destabilizuje i unazadi" brojne države, uključujući Siriju i Irak.

U skladu sa intelektualnom opravdanošću je i upotreba vojne sile da se praktično djeluje na takvu balkanizaciju. Ovo je došlo kroz korištenje Sjedinjenih Država, nad kojima je izraelski lobi kontinuirano imao odlučujući utjecaj, bilo kao glavnog protagoniste u vojnim akcijama kao što je invazija na Irak, ili kao glavni posmatrač tajnih operacija usmjerenih ka destabilizaciji kao što je bio slučaj u sirijskom sukobu.

U januaru 1998. godine, članovi PNAC-a napisali su otvoreno pismo predsjedniku Billu Clintonu kojim su ga pozvali da ukloni "Sadama Husseina i njegov režim sa vlasti". Nakon ovog snažnog izjašnjavanja, u Kongresu je potvrđen pasos Zakona o oslobođenju Iraka koji je ozvaničio politiku SAD-a i njene napore da sruši Sadama Husseina. Očigledno je bilo da bi ukidanje vladavine Saddamove Baatističke partije državu dovelo na rub podjele i to u tri dijela, kako je Yinonov dokument i sugerisao: sunijjske, šijjske i kurdske mini države.

Izraelski političari, uključujući i premijere, povremeno su javno pozivali američke predsjednike da uništavaju arapske i muslimanske zemlje koje su prijetile sigurnosti Izraela. Naprimjer, u januaru 2003. godine, kada je izvršena invazija na Irak, Ariel Sharon pozvao je predsjednika Georgea W. Busha da "razoruža Iran, Libiju i Siriju". Također, Benyamin Netanyahu je od devedesetih aktivno pozivao Amerikance da intervenišu u Iranu, još jednoj državi sa heterogenom mješavinom kultura i vjerskih sekti, što je činilo ranjivom na napore usmjerene ka destabilizaciji i razdvajanju.

Iran je bio centralni dio projekta "Bernard Lewis", prijedloga koji je neokonzervativni akademik izradio 1979. godine, a koji je diskutovao efikasnost zapadnih napora u podjeli Bliskog Istoka duž etničkih i religioznih linija podjele. Podstičući grupe poput Kurda, libanskih Maronita, azerbejdžanskih Turaka i drugih da traže autonomnu vladavinu, Lewis je predviđao "Krizu svih Kriza" koja bi se preselila u Sovjetski Savez. Lewisov projekat obuhvatao je raspad Turske i arapskih država kao što su Irak i Sirija, s obzirom na to da bi stvaranje Velikog Kurdistana to zahtijevalo.

Utjecaj Lewisovog svijetonazora na izraelske ciljeve je eksplicitno priznat od strane Benjamina Netanyahu koji je, govoreći o Lewisu na njegovoj sahrani u maju 2018. godine, kazao "da će mu zauvijek biti zahvalan zbog svih napora u odbrani Izraela". Lewis, čiji je utjecaj na relacije sa Washingtonom dominirao decenijama, je podržavao Bijelu Kuću i Pentagonove planere napada na Irak, u konfliktu za koji je Netanyahu javno kazao 2008. godine da je "koristio" Izraelu.

Oded Yinon krajnje očekivano izdvaja Lewisa u svom intervjuu.