Veliki Izrael i balkanizacija Bliskog istoka: Yinonova "Strategija za Izrael" (II)

DRUGI DIO: 

Lewisov utjecaj na američku vanjsku politiku očigledan je u doktrini "Novog Bliskog Istoka" koju je otkrila tadašnja državna sekretarka Condoleezza Rice u julu 2006. godine. Cilj promjena putem podsticanja nasilja i nereda je samo nagovještaj "Polumjeseca kriza", plana proizvedenog 1979. godine, koji za cilj ima neutralizaciju "Šijjskog Polumjeseca", odnosno Irana, Sirije i libanskog Hezbollaha. Konačni cilj balkanizacije bio je otkriven mapom (vidjeti ispod) koju je pripremio potpukovnik Ralph Peters, penzionisani vojnik američke vojske, a koja je objavljena u Časopisu oružanih snaga u junu 2006. godine. Na njoj je prikazana preuređena mapa Bliskog Istoka koja uključuje i kurdsku državu, čije je stvaranje prioritet za državu Izrael.

Trajnim izraelskim ciljevima slabljenja i destabilizacije arapskih i muslimanskih država mora se dodati i cilj sticanja dodatnih teritorija za državu kroz osvajanje, a primjer toga je bila aneksacija sirijskih Golanskih Visoravni 1981. godine, nakon što su ih preuzele Izraelske odbrambene snage tokom rata 1967. godine. Konflikt iz 1967. godine bio je rat osvajanja koji su vodili desničarski "sokolovi" koji su preuzeli kontrolu nad kabinetom premijera Levi Eshkola s ciljem da dovrše zadatak sticanja zemljišta koje nije bilo uzeto od Arapa tokom rata 1948. godine. Jedan od najvažnijih aspekata ovog dostignuća za "Veliki Izrael", u kojem je Izrael osvojio teritoriju koja je utrostručila njegovu veličinu, bila je želja da se u potpunosti zauzme Jeruzalem.

Rat iz 1948. godine, često predstavljan u cionističkoj historiografiji kao odbrambeni rat, vođen je u cilju osvajanja što više zemljišta; daleko više od onog što je predviđeno UN-ovim planom podjele. Važan dio te kampanje bio je Plan Dalet, koji je pokušavao protjerati Arape iz ključnih oblasti, kako bi se osigurala jevrejska većina na svim teritorijama koje bi kontrolisala novonastala jevrejska država.

Da je Izrael na samom početku bio ratom vođena sila za proširenje svojih granica i sfere utjecaja je činjenica koja se ne može pobiti. Samo deset dana nakon proglašenja nezavisnosti Izraela, Ben-Gurion je rekao sljedeće na sastanku generalnog štaba Hagane, prethodnice IDF-a:

"Moramo odmah uništiti Ramiju i Lod. ... Moramo da organizujemo Eliyahuovu brigadu da se usmjeri protiv Jenina u pripremi za Jordansku dolinu ... Maklef treba da dobije pojačanja, a njegova uloga je osvajanje južnog Libana uz pomoć bombardovanja Tira, Sidona i Bejruta. ... Yigal Allon mora napasti Siriju sa istoka i sjevera. ... Moramo uspostaviti kršćansku državu čija će južna granica biti Litani. Sa njima ćemo sarađivati ​. Kada oslabimo (arapske) legije i bombardujemo Aman, eliminisat ćemo i Transjordaniju, a zatim pada Sirija. Ako se Egipat još uvijek usuđuje boriti, bombardovat ćemo Port Said, Aleksandriju i Kairo".

Dok Yinon tvrdi u intervjuu da Izrael ne zahtijeva više teritorije, jer ima isključivo kapacitete koji štite postojeće granice, to je u suprotnosti sa neprestanom kolonizacijom Zapadne Obale, za koju smatraju da je dio "Zemlje Izraela" poznatije kao Judeja i Samarija. Arapska naselja i dalje su ograničena na male, sve više odvojene entitete, koje mnogi nazivaju "Bantustanima" aparthejda. Stroga blokada Gaze i isprekidani rat i vojni upadi na teritoriji imaju za cilj da život stanovnika Gaze učine toliko jadnim, da se stanovništvo spakuje i migrira. Iako se stjecanje susjednih teritorija ne pominje eksplicitno, zadatak da se stvori novi teritorij putem nevidljivih tampon zona sa Sirijom i Libanom je dovoljno očigledan.

Ali, koliko bi još "Obećana zemlja" Izrael željela da stekne, je pitanje o kojem se u sadašnjem trenutku ne govori otvoreno. Yinon se zlobno osmjehnuo na tendencije njegovih članaka da pominju mapu cionističke "Zemlje Izraela" (vidi dole) u svojim maksimalističkim granicama koje se protežu od delte Nila do rijeke Eufrat. Zaista, tvrdnja da Izrael pokušava dostići ove granice je ono što cionisti ističu kao "teoriju zavjere".

Većina u modernom cionističkom pokretu preuzela je vjerovanje u maksimalističke granice Izraela, koje imaju biblijsko porijeklo. To se izričito pominjalo u amblemu terorističke grupe Irgun. Međutim, od stvaranja Izraela, većina tvrdih cionista je zadovoljna da se javno poziva na zaštitu onoga što smatraju suverenim pravom jevrejskog naroda, odnosno onoga što je zapadni dio Britanskog Mandata Palestine, dok palestinski Arapi imaju pravo na zemlju istočno od rijeke Jordane, to jest, na modernu državu Jordan. Međutim, sve dok se Izrael formalno ne izjasni o tome gdje smatra da su mu krajnje granice, strah da pokušava osvojiti nove teritorije će biti legitiman.

U intervjuu, Yinon tvrdi da njegov plan nikada nije implementirala nijedna izraelska vlada, osim što su neke od njegovih ideja izraelske vojne obaveštajne službe (AMAN) usvojile tokom trenutnog sirijskog sukoba. Očigledna manifestacija toga jeste medicinska i logistička podrška koju je izraelska vojska pružila džihadističkim milicijama koje se bore protiv Sirijske Arapske Vojske u blizini Golanskih visoravni.

Jasno je da je džihadistička pobuna u Siriji koja je imala za cilj da spriječi sekularnu nacionalističku vladu Hafeza al Assada viđena od strane Sjedinjenih Država kao sredstvo za pomaganje geopolitičkih ciljeva Izraela. Cilj američki sponzorisane balkanizacije je bio jasan iz dokumenta američke CIA-e koja je istakla da bi stvaranje selefističke države u istočnom dijelu Sirije služilo interesima unutrašnje i vanjske opozicije vlade Assada. Sa većinom džihadista poraženih od strane Sirijske Arapske Vojske u dogovoru sa Rusijom, Iranom i Hezbollahom, ovaj cilj je nastavljen kroz američku i izraelsku podršku kurdskim milicijima u tom dijelu Sirije.

Namjerna i kalkulisana intervencija u poslove arapskog svijeta je nešto što Yinon zadovoljno priznaje da je nepotrebno s obzirom na vještačke države koje su proizvod imperijalnih nacrta. To je bila kritika koju je u svom članku objavio Jehošafat Harkabi, bivši šef izraelske vojne obavještajne službe, koji je doveo u pitanje mudrost rada na parčanju takvih zemalja ako je inicijalna analiza bila ta da će se one na kraju raspasti.

Moshe Sharett je upozoravao na plan Ben-Guriona i Dayana da "transformišu" Liban zbog onoga što bi, kako je ispravno i tvrdio, bila "spekulacija na račun dobrobiti drugih".

Yinonova tvrdnja da je primjena duha njegove strategije ograničena samo na sukob u Siriji je očigledno pogrešna. Neokonzervativni ratovi koje su Sjedinjene Države vodile u ime države Izrael u Iraku, Libiji, kao i tekući planovi za uništavanje šiitskog polumjeseca napadajući Iran, pružaju suprotne dokaze.

Plan "Yinon", prije svega, jedino obuhvata izraelsku politiku prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

PRVI DIO ANALIZE PROČITAJTE NA OVOM LINKU