Kako izraelski režim gubi u Siriji

Sirijski rat se privodi kraju dok Assadova vlada, uz podršku svojih saveznika, sada kontroliše većinu teritorija koje je vratila od terorističkih grupa.

U međuvremenu, regionalni i međunarodni planovi protiv Damaska, koji su preko svojih ambicioznih igrača pokušali preokrenuti poredak u regionu Zapadne Azije kroz razdvajanje Sirije u male regione, potpuno su propali, dok se ti isti akteri očajnički bore da minimiziraju štetu sopstvenim interesima i prikriju poraz.

Jedan od savršenih primjera je izraelski režim, regionalni igrač sa interesima u sirijskom sukobu, koji smatra da trenutni tok događaja šteti njegovim interesima i tako se pronalazi kao glavni gubitnik u jednačini. Od početka sirijske krize, Zapad je vojno intervenisao sa ciljem da ošteti Osovinu Otpora, uključujući i Siriju i libanski Hezbollah, te da stvori prostor za disanje za izraelski režim. Stoga, kad god su SAD prijetile sirijskoj vladi vojnom akcijom, zabrinutost Tel Aviva bila je glavni razlog toga.

Prisustvo Irana u Siriji

Jedan od glavnih razloga teške izraelske brige o sirijskoj budućnosti odnosi se na Iran. Izraelski lideri tvrde da je strateška saradnja Teherana i Damaska, koja je pratila sadašnju krizu u državi, uglavnom došla kao posljedica poziva sirijske vlade da Iran pomogne u žestokoj borbi protiv terorističkih grupa podržanih stranim silama. Zvaničnici Tel Aviva pribjegli su raznim naporima da otjeraju Iran iz Sirije, od pokretanja zračnih napada na ratištima do zahtjevanja od utjecajnih igrača kao što su Rusi, koji su saveznici Irana – od čega ništa nije urodilo plodom.

Iranski i sirijski odgovor na vazdušnu agresiju do sada je bio čvrst. Desetog februara sirijska vazdušna odbrana srušila je napadački F-16 izraelski avion, što je bio prvi incident u protekle tri decenije. Štaviše, saveznici su 9. maja otvorili vatru na okupirane Golanske Visoravni sa 68 projektila usmjerenih na izuzetno osjetljiva izraelska mjesta. Napad je spriječio dalje anti-sirijske udare izraelskih zračnih snaga.

Izraelski premijer Benjamin Netanjahu je nekoliko puta posjetio Moskvu kako bi probao posijati sjeme podjele između Irana i Rusije te kako bi spriječio dalju saradnju saveznika u Siriji. Netanyahu je također pritisnuo američkog predsjednika Donalda Trumpa da razgovara o povlačenju Irana iz Sirije tokom kontakta sa ruskim kolegom Vladimirom Putinom. Na njegovu frustraciju, nijedan zahtjev nije ostvaren. Rusi su u više navrata tvrdili da je iransko prisustvo u Siriji legitimno jer je sirijska vlada uputila zvanični poziv Iranu. Sergej Rybkov, zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova, nedavno je to jasno rekao Izraelcima i njihovim zapadnim saveznicima. Reagujući na primjedbe američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost, Džona Boltona, koji je, tokom posjete okupirane palestinske teritorije prije dvije sedmice, rekao da Iran treba da premjesti svoje snage iz Sirije, Ryabkov je rekao da Moskva "poštuje" iransko prisustvo u Siriji koje je u nadležnosti zvaničnih vlasti Sirije.

Prošle sedmice izraelska nervoza se čak intenzivirala nakon što je iranski ministar odbrane Amir Hatami prošle nedjelje posjetio Siriju i osigurao sigurnosni sporazum sa sirijskom vladom. Reagujući na sporazum, izraelski ministar odbrane Avigdor Lieberman izjavio je da sporazumi na Bliskom Istoku koji se odnose na period poslije sirijskog rata neće primjenjivati ​​na Izrael, koji daje prioritete vlastitim sigurnosnim interesima.

"Vidimo različita okupljanja u... Ankari, Teheranu, Ženevi, a sve zbog perioda poslije bitke za Idlib, u vezi sa preoblikovanjem Sirije", rekao je on, dodajući: "Uz dužno poštovanje i poštovanje prema svim dogovorima i shvatanjima, to nas ne vezuje. Ono čega se jedino pridržavamo jeste sigurnosni interes države Izrael. "Uznemirenost Tel Aviva veoma dobro pokazuje efikasnost zvanične sigurnosne saradnje između Teherana i Damaska.

Hezbolah blizu izraelskih granica

Rat koji je nametnut Siriji kako bi potkopao Hezbollah tako što je Damask izolovao iz Osovine Otpora i time prekinuo veze između Irana, Iraka, Sirije i Libana, pretvorio se ne samo u faktor vojnog jačanja, nego je taj isti rat donio i blizu granice sa okupiranim palestinskim teritorijama. Razvoj situacije je izvršio udar na četiri decenije pokretanja različitih politika koje su imale za cilj oslabiti libanski pokret otpora. Izraelska zabrinutost sada je primorala službenike Tel Aviva da se presele iz svog ekspanzionističkog „Od Nila do Eufrata“ ideala u borbu za očuvanje okupiranih palestinskih zemalja donošenjem zakona o Jevrejskoj državi, krajnja rasističkog zakona koji daje izraelskom režimu jevrejski status. Još jedan potez koji pokušava destabilizirati Liban jeste strategija koju podržava Saudijska Arabija, protivnik Hezbollaha. Plan destabilizacije služi da se Hezbollah prisili da napusti Siriju. Još jedan način kojim se Izraelci služe jeste širenje mirovne misije UN-a na izraelsko-libanskoj granici, zvanično poznatih privremenih snage Ujedinjenih Nacija u Libanu (UNIFIL). Pitanje većih ovlasti za UNIFIL je pokrenuto početkom augusta od strane Džona Boltona, snažne proizraelske figure u Trumpovoj administraciji.

Idlib i turska opozicija

Poslije povratka u južne gradove, sirijska vlada i saveznici se pripremaju za ofanzivu protiv oružanih grupa u Idlibu na sjeverozapadu zemlje. Tel Aviv se nadao da će predstojeća operacija izazvati snažnu opoziciju Turske, koja podržava dijelove oružanih grupa čije je sjedište upravo u Idlibu te da će kao znak protesta Turska možda napustiti savez sa Iranom i Rusijom. Ali, na iznenađenje Izraela, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan najavio je nastavak zajedničkog rada sa Teheranom i Moskvom u Siriji. Još jedno frustrirajuće pitanje Tel Avivu je kurdski mir sa Damaskom. Sirijski Kurdi se angažuju u sporazumima sa centralnom vladom. Kurdski borci će se, navodno, pridružiti bitci za Idlib u uniformama Sirijsko Arapske Vojske.