Šiijski Islam: Šta znači riječ Šiija? (1)

Arapska riječ shī'a (šiija) u bukvalnom prevodu označava "grupu ljudi koji se udružuju za određeni cilj" ili "sljedbenika", kao kad Kur'an kaže: "Zaista među onima koji su pratili njegov put bio je i Ibrahim". (Q37: 83). U islamskom jeziku, međutim, riječ shī'a je dobila tri prilično različita značenja. U jednom smislu, ona se odnosi na one koji vole i podržavaju 'Alīja i njegove potomke, kao i Fatimu, a svi oni čine Poslanikovo domaćinstvo ili najbližu porodicu ( Ahl al-Bayt ). Voljeti Poslanikovu porodicu je islamska obaveza predviđena u Kur'anu: "Recite:" Nijedna nagradu ne tražim od vas za ovo, osim ljubavi prema bližnjim."(Q42: 23). U tom smislu, shī'a se odnosi na sve muslimane, jer svi oni (osim onih koji se zovu nawāṣib , ili 'odmetnici') vole Poslanikovu najbližu porodicu, iako možda ne priznaju njihovo lidersko mjesto. Imam Shafi'i - osnivač jedne od četiri Sunnī školske škole - napisao je sljedeće poznate linije poezije posvetivši ih Poslanikovoj porodici:

'O Domu poslanika!

Ljubavlju prema tebi nas je podario Allah.

Za tvoju čast je dovoljno

Što nam molitva neće biti primljena, bez pozdrava tebi. "

Još jedan smisao riječi shī'a odnosi se na one koji vjeruju da je Imam Alija veći u znanju i vrlinama nego ostale tri halife (Ebu Bekr, Omer i Osman), ali ipak smatraju da su njihove vladavine legitimne. Ovo se posebno odnosi na školu Mu'tazila u Bagdadu. Ovo značenje shī'a se može naći u Mīzān al-I'tidāl i Sayr A'lam al-Nubalā' od Shams al-Dīn Muḥammad al-Dhahabīja, koji optužuje neke tradicionaliste (muhadiththīn) za simpatiziranje šiizma, uključujući al-Hākim al-Nīsābūrīja, koji uživa veliku reputaciju za svoju ulogu u očuvanju hadisa.

Treće značenje riječi shī'a odnosi se na one koji prate Imama Alija i njegove potomke nakon Poslanikove smrti jer vjeruju da je vođenje muslimana povjereno Aliju i njegovom potomstvu. Ovi ljudi smatraju da je Alī nasljednik (waṣī) Poslanika, ukazujući na činjenicu da je Alī bio poznat po tome da posjeduje kapacitet da bude vođa i da je čak bio nazivan „nasljednikom“ u pjesmama i govorima drugih, tokom Poslanikovog života.

Kao što je Hakim izvještavao, kada je imam Alija ubijen, njegov sin Imam Ḥasan održao je govor, izjašnjavajući se: "Ja sam sin Poslanika i sina nasljednika Poslanika" (1/172). Ibn Abī al-Khadīd je zabilježio i nekoliko stranica poezije u kojima su se Poslanikovi najbliži prijatelji (ṣaḥāba) i njihovi naslijednici (tābi'ūn) odnosili prema Alīju kao prema „nasljedniku“ (1 / 143-150). O ovom značenju riječi Šiija ćemo ubuduće govoriti.

Želio bih da objasnim vjerovanja Šiija dvanaestoimamija tako što ću da odgovorim na nekoliko pitanja:

1) Da li je situacija na kraju Poslanikovog života zahtijevala imenovanje njegovog nasljednika od strane Boga ili ljudi?

2) Da li je dominantna islamska politika tog vremena bila u korist postavljanja lidera putem imenovanja od strane Boga ili od strane Poslanike ili putem izbora i glasanja od strane ljudi?

3) Koja od ove dvije opcije je u stvari podržana Kur'anom i Poslanikovom tradicijom?

4) Kako Kur'an i tradicija predstavljaju imama Alīja?

5) Pretpostavljajući da je Poslanik već proglasio svoju odluku u vezi s njegovim nasljednikom, zašto su muslimani ignorisali ovu odluku i nisu dozvolili da ih vodi Imam Ali?

6) Kako i kada su se pojavile šiije, u vrijeme Poslanika i nakon njegove smrti? Kako šije označavaju svoje vođe?

Sljedeća poglavlja imaju za cilj da pokažu da je imenovanje Imama Alija na čelo muslimana od strane Boga potvrđeno Kur'anom i Sunnetom.

 Poglavlje 1: Društvena situacija u vrijeme smrti Poslanika

Važno je dobro shvatiti situaciju muslimanske zajednice u Arabiji u vrijeme Poslanikove smrti. Analizirajući ovu situaciju, mi želimo da odgovorimo na prvo od naših prethodnih pitanja i pokažemo da su socijalni uslovi u vremenu zahtijevali imenovanje od strane Boga, preko Poslanika, jednog pobožnog i dobro poznatog čovjeka kao nasljednika Poslanika.

Tri opasnosti koje prijete muslimanskoj zajednici

Tek nastala muslimanska zajednica suočila se sa tri opasnosti u posljednjim godinama Poslanikova života. Prvu opasnost su predstavljali Bizantijci, koji su bili u sukobu sa muslimanima. Poslanik je vodio vojsku od trideset hiljada boraca do mjesta zvanog Tābūk da se bori protiv Bizantijaca u 9/630, ali su se obje strane povukle i nije bilo borbe. Međutim, generalno, Bizantijsko carstvo je imalo za cilj da osvoji arapski poluotok i sruši novu muslimansku naciju.

Druga potencijalna opasnost je došla iz Sasanidskog carstva. Nekoliko godina ranije, njihov kralj je primio pismo Poslanika koji ga je pozvao u Islam. Kralj je postao toliko ljut zbog čitanja ovog pisma da je naredio guverneru Jemena da ili zadrži Poslanika ili mu odsječe glavu i pošalje mu je.

Treći izvor opasnosti bili su licemjeri (munāfiqūn), koji su uvijek bili zauzeti kovanjem zavjere protiv muslimana. Pod vodstvom čovjeka po imenu Abū Āmir, licemjeri su izgradili ono što se zvala džamija Ḍarār kao dio zavjere da probaju ubiti Poslanika. Kasnije, Abū Āmir je napustio Medinu i otišao u Meku da provocira mekanske pagane protiv muslimana prije nego što je pobjegao u bizantijske zemlje, ali je do kraja života ostao u kontaktu sa svojim poznanicima na muslimanskoj teritoriji.

Zbog ovih nevolja, Poslanik je morao da imenuje sposobnog i pametnog nasljednika prije njegove smrti. To bi spriječilo bilo kakva neslaganja u vezi s pitanjem nasljedstva, što bi moglo olakšati put neprijateljima Islama da iskoriste situaciju i postignu svoje ciljeve. Naprimjer, kada je Abū Sufyān (koji je primio Islam, ali i dalje ostao pagan u srcu, i stoga se treba nazivati licemjerom), čuo o događaju Saqīfa (na kojem je Ebu Bekr postavljen za prvog halifu nakon Poslanika) , otišao je Aliju i nazvao ga istinskim nasljednikom Poslanika, licemjerno mu nudeći svoju vjernost. Rekao je 'Aliju:' Ja sam ovdje da vam dam svoju vjernost i da vam kažem da sam spreman da napunim Medinu sa vojskom boraca koji će podržati vašu tvrdnju. Svjestan da je Abu Sufjan bio zainteresovan da iskoristi situaciju protiv jedinstva muslimana, "Alī je odgovorio:" Boga mi, namjeravaš mi ovom ponudom lojalnosti uništiti Islam, jer dugo si se spremao za to. Ne treba mi nikakva pomoć." Razočaran od strane Alija, otišao je u Medinu, recitujući sljedeću pjesmu da bi pleme Banu Hashima (kojem su Poslanik i Alija pripadali) okrenuo protiv tek postavljenog halife u Saqifi:

O, Banū Hāshim! Ne dozvolite da druga plemena oduzmu vašu privilegiju,

Naročito Banu Taym i Banū Uday!

Zaslužujete liderstvo (muslimana) i trebate ga imati.

Niko drugi ne zaslužuje da bude vođa, osim 'Alī'.

(Ibn Athīr 1/325; Ibn'Abd Rabbah 2/149)

Kao što je potvrđeno Kur'anskim čestim referencama prema licemjerima u surama 3, 4, 5, 8, 9, 29, 47, 48, 57, 58, 59 i 63 (od kojih je posljednjoj i naziv "Munafiqun", tj. licemjeri), ta lica nisu bila mala nebitna grupa, već moćna podzemna frakcija unutar zajednice.

Tri opcije za sukcesiju

Kao što je Muhammad Bāqir Ṣadr napomenuo u uvodu svog Tārīkh al-Imāmiyya, postojale su tri opcije za Poslanika u vezi budućnosti muslimana:

Prvo, Poslanik bi mogao budućnost svojih sljedbenika ostaviti u potpunosti u svojim rukama i brinuti o njihovom vodstvu samo za period dok je on živ. Ṣadr odbacuje ovu mogućnost zato što misli da se zasniva na dvije neprihvatljive pretpostavke: Prvo, Poslanikova ravnodušnost za budućnost muslimana ne bi bila štetna jer su već tada bili evoluirali u zajednicu koja je mogla rješavati vlastite probleme i neslaganja. Za Sadra, međutim, ova pretpostavka je nerazumna jer će Poslanik ostaviti ljude koji u svojoj novoj vjeri nikad nisu doživjeli odsustvo lidera. Stoga, nije mogao biti siguran u uspjeh bez sopstvenog planiranja budućnosti. Druga pretpostavka koja bi mogla opravdati Poslanikov nedostatak planiranja za budućnost muslimana jeste to što je Poslanik jedino brinuo o situaciji muslimana u svom vremenu, a ne i budućnosti. Ali takva pretpostavka je jednako pogrešna jer to nije vrsta odnosa koji se očekuje od Poslanika jer on je od onih koji posvećuju čitav svoj život ljudskim zajednicama zbog Božije Objave.

Drugo, Sadr kaže da se može zamisliti da je Poslanik, brinući o budućnosti, odlučio da njegovog nasljednika bira savjet pomoćnika (Ansarijje) i emigranata (Muhadžira), jer predstavljaju čitavu muslimansku zajednicu. Ali Sadr također odbija ovu opciju. To je zato što je Poslanik živio među ljudima koji su imali uspostavljen plemenski sistem rukovodstva tamo gde je lider nasljeđivao svoj status ili ga je uzimao silom. Nadalje, Poslanik nije upoznao muslimane sa, niti ih je pripremio za, angažovanje i prihvatanje sistema rukovodstva koji je bio zasnovan na vijećima i izborima. Nije uveo pravila, propise, prirodu i ograničenja takve vrste vlasti. Nedostatak takvih učenja može se potvrditi činjenicom da je, dok je prvi halifa, Abū Bakr, izabran sporazumom između nekih Ansarija i Muhadžira u Saqīfi, drugog halifu,'Umar b. Khaṭṭāb, postavio je prvi halifa, Abū Bakr, a treći halifa, Osman, izabran je iz vijeća šest osoba koje je imenovao Umar. Drugim rječima, prva tri halife su imenovana na tri različita načina.

Treća i posljednja opcija bi bila ta da bi Poslanik imenovao dobrog i pobožnog čovjeka kao svog nasljednika i na taj način spriječio svaki mogući konflikt i zabunu u muslimanskom društvu. Ovo je opcija za koju Šije tvrde da je zasnovana na Poslanikovom razumijevanju muslimanskog društva (Ṣadr, Tārīkh al-Imāmiyya , 5-16).

Više informacija o ovoj temi će biti u narednom poglavlju.