Šiijski islam: Neosnovane teorije o porijeklu šiizma (6)

Dugo vremena su razvijane teorije koje su pokušavale objasniti pojavu Šiija. Mnoge teorije koje su izmislili ne-šiijski učenjaci, ili čak anti-šiijski učenjaci, su neutemeljene. Kao što historija pokazuje, Šiije nisu ni manje ni više nego predstavnici Islama kojeg je širio Poslanik i njegova porodica. Šiije, u tom smislu, imaju svoje korijene u životu Poslanika, jer je upravo Poslanik nazvao one koji su podržavali 'Alija njegovim 'šiijama'(ar. 'sljedbenici'). Ovi ljudi koji su vjerovali da je Alija pravi nasljednik Poslanika su ujedno bili i neki od ashaba. Ovo poglavlje ima za cilj da pojasni istinu o pojavi Šiija.

Postoji mnogo teorija o korijenima Šiizma koje su potpuno neosnovane. Neki vjeruju, naprimjer, da su se Šiije pojavile kao rezultat političkih sukoba u prvom stoljeću po hidžri . Drugi su zaključili da se šiizam pojavljuje kao rezultat teoloških rasprava, zajedno sa još nekim islamskim sektama. Ove tvrdnje postoje jer neki smatraju da je šiizam nešto drugo osim Islama; nešto što se pojavilo tek poslije smrti Poslanika. Stoga, oni traže osnovne uzroke i pokušavaju da osmisle teorije da objasne tu pojavu.

Međutim, svi teoretičari ignorišu činjenicu da je šiizam ništa drugo nego Islam – onakav kakvim ga je učila Poslanikova porodica i u tom smislu se pojavio tokom samog života Poslanika Muhammeda s.a.v.s. Čak i u to vrijeme, Ali je imao nekoliko pristalica i pratilaca koje su zvali njegovim 'šiijama' i koji su pratili Alija kao rezultat Poslanikovih riječi. Tako su ovi ljudi voljeli Alija i prihvatili ga kao svog lidera i primjer poslije Poslanika. Zato možemo da tvrdimo da je Poslanik bio prva osoba koja je posadila sjeme šiizma jer je tražio od ljudi da slijede Alija i nazvao je njegove sljedbenike „šiijama“.

Postoji preko četrdeset hadisa koji svjedoče činjenici da se sljedbenici Alija zovu šiijama. Razmotrit ćemo neke od ovih hadisa, od kojih su svi uzeti iz sunnijskih izvora. Jābir b. 'Abd Allāh izvještava da se jedne prilike kada je Jābir bio sa Poslanirom tu zadesio i Ali. Kada je vidio Alija, Poslanik je rekao: „Onaj u čijoj je ruci moja duša, ovaj čovjek i njegove šiije će biti spašeni na Sudnjem danu!" Zatim je recitovao ajet: "Uistinu, oni koji imaju vjeru i rade pravedna djela - to su oni koji su najbolji od stvorenja." (P98: 7). Iz tog razloga, kad god bi Ali prilazio skupini ashaba, oni bi rekli jedni drugima: „Dolazi najbolje od stvorenja!“ ( al-Durr al-Manthūr   6/589). Ibn'Abbās je izvijestio da je, kada je Poslaniku objavljen gore navedeni ajet, rekao Aliju: „Ovaj ajet se odnosi na tebe i tvoje sljedbenike koji će biti zadovoljni Bogom i Bog će biti zadovoljan njima na Danu suđenja.“ ( al- Durr al-Manthur   6/589). Ibn Hajjaj al-Haythamī al-Ṣawā'iq prenosi da je Umm Salama rekao: "Jedne noći kada je Poslanik bio kod mene, njegova kćerka je iznenada ušla, a zatim i Ali. Poslanik je rekao: "Ali, vi i vaši sljedbenici ćete biti u Džennetu (raju). Ti i tvoj shī'a ćete ući u Džennet. "(161). Ibn Athir govori o tome kako je Poslanik jednom rekao Aliji: "Bog će vas primiti dok ste zadovoljni Njime i dok je On zadovoljan vama, dok će vaši neprijatelji ići pred Boga ljuti i ruku vezanih za vratove." (4/16). Zamakhsharī izvještava u Rabī' al-Abrāru da je Poslanik jednom rekao Aliju: "Na Dan suda ću tražiti pomoć od Allaha, vi ćete od mene, vaši potomci od vas, a vaši sljedbenici od vaših potomaka." (808). Prema Mughziliju, Manāqib'Alī b. Abī Ṭālib, Poslanik je jednom upitao Alija: "Da li će vam biti drago što ste u Džennetu sa mnom, dok iza nas stoje Ḥasan, Ḥusejn i naši drugi potomci, a naši sljedbenici sa obje strane?" ( Sawa'iq , 161). Mughzili također citira Enesa b. Mālika koji izvještava da je Poslanik jednom izjavio: "Sedamdeset hiljada mojih sljedbenika će ući u Džennet bez ispitivanja", a zatim pogleda u Aliju i doda: "Oni će biti tvoji sljedbenici, a ti ćeš im biti Imam." (293).

Svi ovi hadisi pokazuju da je bilo nekih ljudi u Poslanikovo vrijeme koji su bili nazivani šiijama "Alija" i kojima je obećan Džennet. Oni također jasno stavljaju do znanja da je riječ "šiija " koristio i sam Poslanik da bi opisao Alijeve sljedbenike koji su imali svoj put koji nije bio drugačiji od Poslanikovog, a koji su smatrali da im je najbolji primjer poslije Poslanika upravo Ali. Stoga možemo sa sigurnošću reći da šiizam nije bio plod političkih sukoba u Saqīfah niti rezultat teoloških rasprava. Umjesto toga, oni su bili grupa ljudi koji su vjerovali da je Ali bio Poslanikov sudrug u pobožnosti i ličnom ponašanju i zadržali su ovo uvjerenje i nakon Poslanikove smrti, vremenom izrastajući u veliku grupu.

Šiizam kako ga opisuju historičari

Proučavajući historijske izvore otkrivamo da je pojam “šiija“, kako tokom Poslanikovog života, tako i poslije, korišten za označavanje sljedbenika imama Alija. Neki primjeri ove upotrebe slijede. Mas'ūdī (d. 345/956), koji opisuje događaje poslije Poslanika, piše: "Kad su završene prisege odanosti (bay'a) Abu Bakru, Ali i jedan broj njegovih šiija se povukao u svoje domove" (121). Nawbakhtī (d. 313/925) također napominje da su „šiije“ bili sljedbenici Alija b. Abī Ṭāliba koji su bili poznati pod tim imenom tokom života Poslanika, ali i kasnije. Svi su opisivali šiije kao ljude koji su ignorisali druge lidere i samo slušali Alija '(15). Abū al-Ḥasan Ash'arī kaže: "Razlog zbog koga su se zvali šiijama jeste taj što su oni pratili Aliju i voljeli ga više od drugih ashaba (1/65). Prema Shahristānī: "Riječ „šiija“ se odnosi na one koji su pratili Aliju i priznali njegov imamet i sukcesiju zbog riječi Poslanika o njemu" (1/131). Ibn Ḥazm tvrdi da "ko vjeruje da je Alija najbolji musliman poslije Poslanika i najbolji kandidat za lidera i da su njegovi potomci također najbolji lideri muslimana, naziva se šiija. Pravi „šiija“ se možda ne slaže s drugim pitanjima, ali oko ovoga nema sumnje, a ako neko odbije ovo temeljno vjerovanje, on se ne može zvati šiijom (2/113). Kao što pokazuju sve ove izjave, postojala je grupa ljudi koji su od strane Poslanika bili nazvani šiijama, te je taj naziv ostao i nakon Poslanikove smrti. Ljudi su jednostavno pratili primjer Poslanika te ih zvali „šiijama“.

U svjetlu gore navedenog, karakteristika šiizma jeste praćenje Alija nakon Poslanika u pogledu vjerskog i političkog rukovodstva. Sa svim Poslanikovim riječima i dostupnim hadisima koji pokazuju da šiije vuku svoje porijeklo iz Poslaničkih dana, ne postoji potreba da se uvode neutemeljene teorije da bi se objasnilo njihovo postojanje. Možda ćemo morati da pogledamo porijeklo nekih islamskih sekti, kao što je sunnizam, koji je bio plod hilafeta, ili kao što je muatazilizam i ašarizam, koji su rezultat teoloških rasprava u drugom, trećem, osmom i devetom stoljeću po hidžri. Za razliku od ovih sekti, šiizam nije bio nova stvar koja se pojavila nakon Poslanikove smrti kao posljedica teoloških sukoba. Šiizam je drugačiji od drugih sekti i nije ništa drugo osim prvobitnog Islama kojeg je uveo Poslanik, kao i činjenica da je poslije njega, njegova porodica jedini autoritet koji treba da se prati i kojem se treba pokoravati.

Kao što piše Muhamed Kurd 'Alī u svom djelu „Khuṭāṭ al-Shām“: "Bilo je nekih ashaba  koji su bili dobro poznati po bliskom prijateljstvu sa Alijem tokom Poslanikovog života, kao što su Salman al-Fārisī, Abū Dharr al-Ghifārī,'Ammār b. Yāsir, Ḥudhayfa b. Yamān, Khuzayma b. Thābit (također poznat kao Dhu al-Shahādatayn), Abū Ayyub al-Anṣārī, Khālid b. Sa'īd i Qays b. Sa'd b. 'Ubāda. 

Salmān al-Fārisī je rekao: "Mi smo prihvatili obećanje Muhammedu iz dva razloga: Činiti dobro muslimanima i slijediti Alija". Također, Abu Sa'id al-Khudrī kaže, a prenosi Kurd 'Ali: „Poslanik je naredio ljudima da se brinu o pet stvari. Uzeli su četiri i ostavili petu. Četiri stvari za koje su se brinuli bile su molitve, zakāt, post i Ḥadždž, a peta, koju su ignorisali, bila je wilāya Ali b. Abī Ṭālib.“ Na pitanje da li je wilāya Alija zaista bila obaveza, Khudrī je odgovorio da je to bilo obavezno kao i ostale četiri (Kurd'Alī, 5/251).

Prethodnici Šiija u vremenu Poslanika

Jedan broj historičara je sastavio knjige o karakteru nekih ashaba i tabiijina. Ono što slijedi je kratak pregled nekih od ovih knjiga.

Sayyid 'Alī Khan Madanī (d. 1120/1708) napisao je knjigu pod nazivom al-Darajāt al-Rāfī'a fī Ṭaqabāt al-Shī'a al-Imāmiyya . U prvom poglavlju ove knjige posvetio se šiijama iz Banū Hāshima, a u drugom šiijama koji nisu pripadali rodu Banū Hāshim, baveći se dvadeset trojicom i četrdeset šestoricom ashaba sveukupno. Zatim se bavi ashabima koji su bili šiije.

Muḥammad Ḥusayn Kāshif al-Ghyṭā (1294-1373 / 1877-1954) predstavlja neke od bliskih Alijevih sljedbenika u djelu Aṣl al-Shī'a wa Uṣūlihā. Naprimjer, on imenuje neke od njih i to: Abū Dhar Al-Ghifārīja, Miqdād b. Aswad al-Kindī, 'Ammār b. Yāsir, Khuzayma Dhū al-Shaḥadatayn b. Tayhān, Khudhayfa b. Yamān, Zubayr, Faḍl b. 'Abbās i njegov brat,'Abd Allāh, Hāshim b. 'Utba al-Mirqāl, Abū Ayyūb al-Anšārī, Abān b. Sa'īd b. al-'Āṣ, Khālid b. Sa'īd b. al-'Āṣ, Ubayy b. Ka'b, Anas b. al-irth, i mnoge druge.

Sayyid'Abd al-Ḥusayn Sharaf al-Dīn identifikuje 200 osoba kao prve šiije u islamskoj historiji u svom al-Fuṣūl al-Muhimma fī Ta'līf al-Umma (179-90). Na sličan način, Dr. Aḥmad al-Wā'ilī identifikuje, Huwiyyat al-Tashayyu, 130 ashaba koji su ujedno bili i bliski sljedbenici Alija i zaključuje da bi bilo nemoguće za tako veliki broj ljudi da vole i slijede Aliju tako intimno bez odobrenja Poslanika. Također sam upoznao neke od šiijskih pionira i istražio njihove živote i razloge za pripadanje šiijizmu u knjizi pod nazivom Islamske ličnosti . (Za više informacija, pogledajte također al-Istī'āb fī Ma'rifat al-Aṣḥāb, Ibn'Abd al-Birr (d. 456/1063), Usud al-Ghāba fī Ma'rifat al-Ṣahāba od Ibn Athīr i al-Isṣaba fī Tamyīz al-Ṣahḥaba Ibn Hajar al-'Askalānī (d. 852/1448).)

Teorije o porijeklu šiizma

Kao što smo već objasnili, postoje različite neosnovane teorije o pojavljivanju i porijeklu šiizma, od kojih sve kažu da je šiizam daleko od Islama i koje stoga traže njegovo porijeklo sa ovom pretpostavkom. Već smo istakli činjenicu da je šiizam ništa drugo osim prvobitnog Islama, ali ćemo razmotriti neke od teorija koje su detaljnije opisane u nastavku:

Šiizam potiče iz Saqife

Prva teorija koja se ovdje ispituje sastoji se u tvrdnji da je šiizam bio plod skupa u Saqifi. Prema ovoj teoriji, Medinjani su se susreli na Saqifi, nakon Poslanikove smrti, da biraju nasljednika među sobom. Abu Bakr, Umar i Abū'Ubayda su došli na sastanak i pregovori su završili u korist Abu Bakr-a. Medinjani su bili sastavljeni od dva plemena, Aws i Hazdredž, koji se nisu mogli složiti s halifom. Aws se plašio da će Sa'd b. Ubada biti izabran i to bi dalo veći utjecaj plemenu Hazdredž. Tako je Aws preuzeo stranu Abu Bakra, koji je napustio Saqīfu zajedno sa Umarom i Abū'Ubaydom. Tamo su tražili od ljudi da podrže Abu Bakra, i sve ovo se dešavalo, dok je Imam Ali prao tijelo Poslanika a.s. da ga pripremi za sahranu. Prijatelji i sljedbenici Alija bili su uznemireni događajima iz Saqife i povukli su se u kuću Alija u znak protesta, dok su neki drugi počeli javno protestirati iz istog razloga. S obzirom na to, neki vjeruju da je šiizam nastao kao rezultat skupa u Saqifi.

Ovakav način razmišljanja je potpuno neprihvatljiv jer, kao što su Ṭabarī i drugi nagovještavali, šiizam nije mogao biti formiran u razdoblju od jednog dana, već su šiije morale formirate ovakve vrste ubjeđenja i stavova prema 'Aliju puno ranije .

Prema Tebariju, nakon odluke na Saqifi, 'Umar je otišao u' Alijevu kuću dok su tamo bili Talha, Zubajr i veliki broj Mekkenlija. Umar je povikao: „Kunem se Bogom, zapalit ću ovu kuću ako ne izađeš i ne prisegneš Abu Bakru.“ Zubayr je izašao držeći svoj mač, veoma ljut, pri čemu se okliznuo i pao, a ljudi okolo su mu brže bolje izvukli i uzeli mač iz ruku ( Tārīkh , 2/443).

Prema Yaqqbiju, veliki broj Mekkenlija, uključujući Abbās b. 'Abd al-MutTalib, Faḍl b. 'Abbās, Zubayr, Khālid b. Sa'īd b. al-'Āṣ, Miqdād b. 'Amr, Salmān al-Fārisī, Abū Dharr,'Ammār b. Yāsir, Barā' b. 'Azib i Ubayy b. Ka'b, bili su sa'Alijom (2/103).

Zubayr b. Bakkār ističe u svom Muwaffaqiyyat da je većina Mekkenlija i lidera Medinaca vjerovala da je Ali pravi halifa, tako da su se neki poslije ceremonije davanja prisege (bay'a) žalili, dogovorili između se i odlučili da prisegnu vjernost Aliju, ali on nije prihvatio njihovu ponudu.

Kao što je Ibn Abī al-Hādīd napisao u svom Sharḥ al-Nahj al-Balāgha : Kada se vratio u Medinu, Abū Dhar (koji je bio van Medine kada se dogodila Saqīfa) reagovao je na događaj rekavši ljudima: "Da li ste pratili svoje sopstvene muke i zaboravili na rođake Poslanika? Da ste ostavili stvar Poslanikovoj porodici, ne bi bilo neslaganja oko lojalnosti"(43). Salmān al-Fārisī je također rekao: "Odabrali ste najstarije u dobi, ali ste izgubili rudnik znanja i savršenstva; da ste odabrali ovo drugo, nijedan od vas ne bi odbio prisegu na lojalnost i lahko biste ubrali slatki plod hilafeta "(44).

Takve primjedbe i protesti, od kojih je samo nekoliko zabilježeno u historiji, ne mogu se iznenada stvoriti u jednom danu ili kao rezultat jednog sastanka. Umjesto toga, oni podrazumijevaju da je ljubav Alija bila duboko ukorijenjena u srcima onih ljudi koji su snažno vjerovali u njega, a to je pravi razlog zašto su protestirali protiv odluke Saqife. Oni ne bi mogli izraziti svoju ljubav prema Aliju i to u trenucima kada je njegov suparnik na vlasti, a da već ranije nisu bili duboko uvjereni u ispravnost svoje odluke. Njihova podrška Aliju bila je zasnovana na njihovom pogledu na njegovu ličnost i izgrađena na Poslanikovim riječima o njemu.

'Abd Allāh b. Saba'

Druga teorija vezana za formiranje šiizma zasnovana je na aktivnostima jevrejskog konvertita u islam pod imenom Abd Allāh b. Saba. Prema ovoj teoriji, ovaj čovjek, koji je tokom vladavine Osmana prešao na Islam, otputovao je u različite dijelove muslimanske teritorije tog vremena, posebno u Damask, Kufu, Basru i Egipat i proglasio da će se Poslanik vratiti kao što će se vratiti Isus, i da je Alija bio nasljednik Poslanika, jer svaki Poslanik ima svog nasljednika.Također je tvrdio da je Osman uzurpirao Alijevo pravo na hilafet i stoga bi se ljudi trebali boriti protiv Osmana kako bi se osigurala pravda. Abd Allāh je uspio privući neke muslimane kao što su Abū Dhar, Ammār, Muḥammad b. Ḥudhayfa, Abd al-Raḥmān b. Udays, Muhamad b. Abī Bakr, Saṣa' b. Ṣawḥān al-'Abdī i Mālik al-'Āshtari, sa kojima je okružio Osmanovu kuću. Promotori ove tvrdnje o šiizmu vjeruju da je sektu formirao b. Saba i njegovi sljedbenici nakon ubistva Osmana.

Ova tvrdnja, koja se teško može nazvati teorijom, vuče svoje porijeklo od Sayf b. 'Umar al-Tamīmī, koji je bio zloglasni lažov, kao što je zabilježila historija Ĺabarija (3/378). Pogled na dokumente koje je stvorio Tamīmī otkriva da su naratori navodnog Hadisa apsolutno nepouzdani. Ṭabarī, počinje svoj izvještaj pozivajući se na čovjeka po imenu Al-Sirrī, koji izvještava preko Shu'ab-a iz Sayfa b. 'Umar. Al-Sirrī je vjerovatno bio: 1) Al-Sirrī b. Ismā'īl Hamadānī, kojeg eksplicitno lažovom naziva Yahyā b. Sa'īd i smatran je za čovjeka koji prenosi lažne hadise ( Mīzān al-I'tidāl,   2/117); ili 2) Al-Sirrī b. 'Āṣim b. Sahl Hamadānī, koji je opisan kao lažov i osoba koja izmišlja hadise na svoju ruku (Mīzān al-I'tidāl , 2/117;   Lisān al-Mīzān , 3/12). Shu'ayb se odnosi na Shu'ayba b. Ibrāhīm al-Kūfī koji, kako objašnjava Dhahabi, je bio prenosioc Sayf b. 'Umarovih hadisa i bio je također nepoznata osoba ( Mīzān , 2/275;  Lisān , 3/145). Ibn Ḥibbān tvrdi da je Sayf b. Umar pripisivao izmišljenje hadise istinitim i iskrenim ljudima. Jednostavno je izmišljao hadise i čak se sumnjičio i za nevjerstvo; Prema Ibn 'Udayyu, hadisi koje je prenio Sayf bili su nepoznati i niko mu nije vjerovao. Ibn Mu'īn označava Sayfove hadise kao slabe i sumnjivog sadržaja. Suyūṭī naziva Sayfa lažovom i čovjekom koji izmišlja iz svoje glave ( Mīzān , 1/438;   Tahdhīb al-Tahdhīb , 4/295).

Toliko o autentičnosti ovog izvještaja! Da li bi bilo mudro osloniti se isključivo na neprovjerene hadise koje prenosi Τabarī i vjerovati da je šiizam stvorila takva osoba kao što je 'Abd Allāh  b. Saba? Nažalost, određeni broj historičara se oslanjao na ove tvrdnje bez provjeravanja njene autentičnosti i pripisivao je opsadu Osmanove kuće i Bitku kod Kamile Ibn Sabi (Ibn Kathīr, 7/246; Dhahabi, 2/139). Nedavni historičari su napravili i veću grešku, pripisujući pojavu šiizma Ibn Sabahu (Rāshid Riđa, 4). Aḥmad Amīn, u svom djelu Fajr al-Islam, tvrdio je snažnije od bilo koga drugog da je Ibn Saba odgovoran za pojavu šiizma - tvrdnju koja su na neki drugi način pogrešno prenosili i neki drugi egipatski i sirijski autori.

Postoje, međutim, pitanja koja bi prvo trebalo odgovoriti. Da li bi bilo pametno priznati da je jevrejski konvertit koji je prešao na Islam tokom Osmanovog hilafeta bio u stanju da prevari vodeće Mekenlije i Medinjane u revolt protiv halife te da ga ubiju u njegovoj kući, a da ih niko ne spriječi? Oni koji su proučavali biografiju Osmana vrlo dobro znaju da je invazija na njegovu kuću rezultat njegove trinaestogodišnje vladavine, kada je otpustio sve Mekenlije i Medinjane sa njihovih pozicija i zamijenio ih članovima svog vlastitog klana, Umayyada, i nepravedno distribuirao bogatstvo javnog trezora među svojim rođacima. On je također imenovao Umayyade i Tulaqe (Ṭulaqā': Lit "oni koji su bili oslobođeni" - upućuje na Mekenlije koji su ostali politeisti do konačnog osvajanja Meke od strane muslimana u godini 8/629, gdje su ih zarobili, ali im je Poslanik pružio opću amnestiju sa riječima: "Idite, jer ste oslobođeni (ṭulaqā')!" Većina njih je onda prešla na Islam. Od tada su ti kasniji konvertiti bili poznati po ovom imenu i bili su generalno i neformalno viđeni kao manje posvećeni islamskom projektu nego ostali koji su ranije primili Islam) kao guvernere gradova i regiona. Ovo uključuje, između ostalog, Walīd b. 'Uqba (guverner Kufa), Mu'āwiya b. Abī Sufyān (guverner Sirije), Abd Allāh b. Sa'd Abī Sarrah (guverner Egipta) i Abd Allāh b. 'Mir b. Karīz (guverner Basre). Čak i kada su se ljudi u velikoj mjeri žalili protiv Abd Allaha b. 'Ukaba', Osman ga je zamjenio Sa'idom b. al-'Āṣ, koji je bio još jedan član klana Umayyad. Tako su svim regionima vladali Umayyadi i Ṭulaqe koji su bili rođaci samog Osmana. Zbog takvog lošeg ponašanja Egipćani i Iračani su se pobunili i ubili ga, a ne zbog propagande novog i skoro nepoznatog konvertita na Islam.

Pažljivo proučavanje historije života trećeg halife otkriva da Osman nikad nije tolerisao prigovore ili proteste, već je ušutkivao demonstrante tako što ih je tukao ili progonio. Naprimjer, Osman je poslao Abū Dhar al-Ghifārīja u egzil i naredio je batinanje Ammāra b. Yāsira, koje je bilo toliko teško da je jedno od njegovih rebara puklo. S obzirom na takvu situaciju, da li bi bilo razumno misliti, dok je Osman imao ovako moćne i lojalne guvernere, da bi se konvertit mogao slobodno kretati u Iraku, Egiptu i Siriji i ohrabrivati ljude da se uzdignu protiv halife bez lokalnih guvernera koji bi reagovali na to?

Cijela situacija bi izgledala još čudnije da povjerujemo da su neke od vodećih ličnosti Mekke i Medine prevarene da bi pratile Ibn Sabe, koji je tek prešao na Islam. Zbog toga su neki naučnici smatrali Ibn Saba, kako je opisao Ğabarī, kao čisto fiktivnu ličnost koju su stvorili pjesnici, kao što su slične ličnosti pronađene u pričama o Lejli i Medžnunu.

Mi ovdje ne namjeravamo tvrditi da nije bilo takve osobe kao što je'Abd Allāh b. Saba ili da nije bio bez svojih grešaka, jer je osuđen i proklet u šiijskim izvorima (vidi, naprimjer, Kashshī, Rijāl , 48; Ṭūsī,   Rijāl , 76; Ḥillī,   Khulāṣa , 236). Umjesto toga, mi predlažemo da je nemoguće da jevrejski konvertit u Islam sakupi vojsku pratilaca i da ih prevari u revoluciju protiv Osmana i jednostavno tvrditi da će pomoći' Aliju da postane halifa. Možda smo pretpostavili da je čitava priča falsifikovana od strane anti-šiijski nastrojenih pojedinaca tokom vladavine Ummayada i Abbasida samo da bi se opravdao progon.

Naučnici koji su istražili moguće fiktivno porijeklo osobe pod imenom'Abd Allāh b. Saba 'uključuju Dr. Ṭahu Ḥusayna u njegovom djelu Fitnat al-Kubra (104) i Amīnīja u njegovom djelu Al-Ghadīr. Štaviše, iz perspektive Sunnija, to bi bilo u suprotnosti sa nepogrešivošću Ashaba, što je jedno od njihovih centralnih načela. Kako su onda Ashabi bili prevareni od strane novonastalog muslimana, jevrejskog porijekla, te stali iza njega u pohodu da ubiju halifu?

Perzijska veza

Iako su bliski sljedbenici Alije gotovo svi bili Adnāni i Qahṭānī Arapi, neki orijentalisti sugerisali su da su šiije nastale u krugovima perzijskih konvertita. Ti orijentalisti tvrde da, pošto je Perzija imala nasljednu monarhiju prije islama, Perzijanci su primjenili isti princip na Islam nakon što su promjenili vjeru, i uzeli su 'Alija i njegove potomke kao nasljednike Poslanika. Na osnovu ovog sistema, svaki Imam je bio nasljednik prethodnog imama.

Odgovarajući na ovu tvrdnju, prvo bih želio da ukazem na činjenicu da je u prethodnim erama, prije Muhammeda, Poslanstvo gotovo uvijek bilo naslijeđeno. Kur'an kaže: "Ili zavide drugima zbog onoga što im je Allah dao iz Njegove milosti? Sigurno smo dali potomstvu Ibrahima Knjigu i mudrost, a mi smo im dali i veliki suverenitet." (Q4: 54). Kada je Ibrahim postao imam, zatražio je od Boga da napravi i njegove potomke imamima – prijedlog koji je bio prihvaćen od strane Allaha dž.š. pod uslovom da budu dobri i pravedni ljudi. Bog reče: "A kad je njegov Gospodar testirao Ibrahima sa određenim riječima i ispunio ih, rekao je: "Ja sam te napravio imamom cijelog čovječanstva." Zatim Ibrahim upita: "A od mojih potomaka?" - Rekao je: "Moj zalog ne obuhvaća nepravedne." (P2: 124). Zapravo, svi nasljednici poslanika bili su od njihovih potomaka. Taj sistem se također primjenjivao u paganskoj arapskoj zajednici u vrijeme Poslanika, gdje se spriječavalo da stranci naslijede liderske funkcije u plemenima što bi prouzrokovalo raspad plemena. Sistem nasljednog rukovodstva, prema tome, nije bio specifičan samo za Perziju, već je primijenjen i u drugim zajednicama. Dakle, ukoliko je ovaj nasljedni sistem bio uzrok perzijske sklonosti ka šiizmu, iste sklonosti bi se pojavile i u drugim zajednicama.

Druga stvar je da, kao što je već pomenuto, šiizam je rođen u Medini tokom života Poslanika i prije nego što su mnogi Perzijanci čak i prešli na Islam. Kada je Imam Alī postao halifa, morao je voditi tri bitke protiv različitih grupa, sa vojskom koja se uglavnom sastojala od Arapa regrutovanih u Jemenu i Hidžazu. Historija nam govori da su stubovi Alijeve vojske bili iz plemena Quraysh, Aws, Hazdredž i jemenskih plemena kao što su Madhhij, Hamdan, Ṭayy, Kinda, Tamīm i Muḍarr. Njegovi komandanti vojske su bili čisto arapski ljudi kao što je'Ammār b. Yāsir, Hāshim al-Mirqāl, Mālik al-'Āshtar, Ṣa'ṣa' b. Ṣawḥān, Zayd b. Ṣawḥān i slično. Sa njihovom pomoći imam Ali se borio protiv različitih pobuna sa kojima se suočavao; Perzijanci nikad nisu bili prisutni u vojsci Alija. Štaviše, šiije nisu samo Perzijanci: mnogi Arapi su također šiijskog određenja.

Kako orijentalisti odbacuju ovu teoriju

Dok je orijentalist Reinhart Dozy predložio ideju o perzijskom porijeklu šiizma, mnogi drugi orijentalisti odbacili su ovu sugestiju i naglasili njen arapski karakter; Wellhausen napominje: "Svi Iračani, naročito stanovnici Kufe, bili su Šiije tokom vladavine Mu'āwiye, a i njihovi plemenski lideri (al-Khawārij wa al-Shī'a , 113). U međuvremenu, Goldziher piše: "Bilo bi pogrešno misliti da je šiizam zamisao Perzijanaca. Ovo bi bilo pogrešno tumačenje historije jer su svi alewitski pokreti započeli u Arabiji." ( al-'Aqīda wa al-Sharī'a , 204). Prema Adam Mitzu: "Šiizam nije nikada bio perzijska reakcija protiv utjecaja Islama. Većina Arabije, uključujući Meku, Sanu, Oman, Ḥijr i Sa'da, bila je ispunjena šiijskim stanovništvom, dok su Perzijanci, osim stanovnika Qumma, uglavnom bili Sunnije. Stanovnici Isfahāna su čak u jednom trenutku razmatrali Muawiyu kao Poslanika." ( al-Hhaḍāra al-Islāmiyya , 102).

Pored navedenih orijentalista, i dva egipatska autora su podržala činjenicu da šiizam nije perzijski fenomen; Aḥmad Amīn, koji je obično neprijateljski nastrojen prema šiizmu, primjećuje u svom djelu Fajr al-Islam : "Šiizamje započeo prije nego što su Perzijanci prešli na Islam, ali su stekli nove nijanse uvođenjem nekih perzijskih elemenata" (176). S obzirom na to da je prva rečenica Ahmada Amina ispravna, njegova druga rečenica nije, jer je jedino značenje šiizma ustvari prihvatanje prvobitnog islama i praćenje svih učenja Poslanika Muhammeda s.a.v.s. Shaykh Muḥammad Abū Zaḥrā' na sličan način vjeruje da šiizam nije perzijski fenomen ali da su ga Perzijanci uzeli od Arapa. Neki učenjaci koji su podržavali Poslanikovu porodicu i koji su bili proganjani od strane vladara Umayyada i Abbasida pobjegli su u regione Farsa i Horasana i tamo propagirali šiizam, naročito pred kraj dinastije Umayyad i nakon što je Zayd b. 'Alī pobjegao u Perziju (al-Jundī, 545).

Postoje i drugi jasni faktori koji pokazuju da se šiizam nije rodio u Perziji. Mnogi od najvećih sunnitskih naučnika iz ranih islamskih stoljeća, poput Buharija, Muslima, Tirmidhija, Nasā'ī, Ibn Māja, Hākim Nīsābūri, Bayhaqī i drugih etnički su Perzijanci. Zapravo, u prvim vremenima su Perzijanci preovlađivali u sunnitskim redovima muslimana i, osim nekih rasutih grupa, ostali su lojalni sunnizmu nekoliko stoljeća. Šiizamje uveden u Iran kroz migraciju arapskih plemena Ash'ari u Qumm i Kashan krajem prvog  odnosno sedmog vijeka, a islam je došao u godini 17/636. Svi ovi argumenti dokazuju da se šiizam može smatrati pojavom koja nije nastala u Perziji već u Arabiji i nikada nije bila ništa manje ili više od prvobitnog i autentičnog Islama kakvog je praktikovao Muhammed s.a.v.s.

Nasljedna priroda hilafeta

Ranije u ovom poglavlju mi ​​smo primjetili da je nasljedna priroda imameta jedan od razloga koji je naveo orijentaliste da tvrde da je šiizam izvorno perzijski fenomen, uprkos činjenici da je sunnitski hilafet nakon ubistva Osmana bio nasljednog karaktera nekoliko vijekova. Kada je Mu'āwiya II umro u 64/684, dinastija Marwanida je preuzela vlast i ostala vladati do 132/749, a moć se prenosila kroz dinastiju. Nakon njih su došle Abbasije, koji su pratili sličnu logiku naslijeđa do 656/1258, kada ih je uništio mongolski general Hulagu. Osmanlije, koje su se održale sve do modernog doba, također su prenosile vlast potomcima. Prema tome, nasljedna priroda imameta ne znači nužno perzijsko porijeklo šiizma. I ako su Perzijci vjerovali da je Imamet pripadao Imamu Aliju i njegovim potomcima, to je bilo zbog oblika sukcesije koja je postojala u proročanstvu, gdje je postojala neka vrsta nasljedne logike, mada ne u konvencionalnom smislu; naprimjer, mlađi brat bi postao imam dok je postojao stariji brat, kao što je bio slučaj sa Imam Mūsā b. Ja'far - postao je imam nakon smrti svog oca, iako je imao starijeg brata pod imenom Abd Allāh.

Pogled na ljudsku geografiju Irana nakon širenja islama

Oni koji tvrde da je šiizam prvobitno bio perzijski fenomen, očigledno nisu svjesni vjerske historije Irana prije 16. stoljeća. Prije dolaska dinastije Safavida, šiizam u Iranu je preovladao u samo nekoliko gradova kao što su Rayy, Qumm, Kashan i Sabzevar. Tek se nakon 16. stoljeća šiizam počeo širiti Iranom. Muqaddasi, u djelu Aḥsan al-Taqāsīm (u 375/985. Godini) opisuje ljudsku geografiju Irana na sljedeći način:

Khorasan pripada Mu'tazilama i šiijama, ali sljedbenici Abu Hanife čine većinu tamo, osim u Chachu, gdje su većina šafije. U Rihabu, (današnji region Azerbejdžana, ali ovo ime se jednom primjenjivalo i na većinu Jermenije) svi imaju dobru religiju, ali prate Ibn Hanbela. Većina stanovnika Arbeela i zapadnih planina Irana također su Hanbelije. U Rayyju, Hanefije su u većini, iako postoje i mnoge Hanbelije. Stanovnici Qumma su šiije, ali oni iz Dinavara prate Sufyāna al-Thawrīja. Khuzestan uživa u mnoštvu različitih sekti. Većina Ahwaza, Ramhormoza i Darraka prate Ibn Hanbela, ali u Ahwazu postoje i mnoge Hanefije i Malikije. Većina stanovnika Farsa prati Mu'āwiyu. Većina ljudi u Kermanu slijedi Šafiju, a u Sindhu ima puno sljedbenika sve četiri škole. Stanovnici Multana su šiije, jer recituju riječi ' ḥayya'alā khayr al-'amal ' ('Požurite na najbolje od djela!') kao i riječi iqāme prije molitve, ali u njihovim selima ima mnogo hanefijskih učenjaka. (119)

Ibn Baṭṭūṭa, poznati putnik, nam daje informativnu anegdotu o vjerskim običajima Iračana i Perzijanaca. Ibn Baṭṭūṭa izvještava da je vladar Iraka, Khudābanda (r. 1304-1316), postao prijatelj sa rafidijskim učenjakom, koji ga je podstaknuo da pređe na Islam. Kao rezultat, njegova vojska prihvatila je Islam kao svoju religiju. Ovaj rafidijski učenjak je predstavio šiizam toliko privlačnim da je Khudabanda ohrabrio svoje podanike da postanu šiije. Dok su neki gradovi prihvatili njegov naredbu, ljudi iz Bagdada su odgovorili: "Nećemo ni da čujemo za to, kamo li da poslušamo.", i prijetili su njegovom izaslaniku. Odgovor gradova Shiraz i Isfahana bio je isti kao i Bagdada (219-20).

Prema Qāḍī Ayyāhhu, u svom predgovoru u djelu Tartib al-Madāriku, religijska vjerovanja Imam Mālika ušla su u Khorasan i izašla izvan Iraka preko Yahyā b. Yahyā al-Tamīmīja i drugih, a već nekoliko godina, Mālikījski imami su izdavali fetve tamo. Poslije toga, učenje Mālikīja se širilo u Qazvin i neke planinske dijelove Irana, poput Hamada i Kermanshahr, gdje su većina stanovnika bili pratitelji Hanefije ili Hanbelije (1/53). Poznati orijentalista Carl Brockelmann nastavlja da objašnjava da su, kada je safavidski Shah, Ismā'īl I, osvojio Tabriz, trećina stanovništva ovog grada bili šiije, a dvije trećine su bili sunnije (1/140). 

Ibn Athīr predstavlja predaju u al-Kāmil fī al-Tārīkh koja dodatno osporava navodno perzijsko porijeklo šiizma. Prema njegovim riječima, kada je Sultan Maḥmūd, suprotno postupcima njegovog oca, koji je uništio mauzolej imama al-Rida'a, obnovio spomenik, stanovnici Tusa su progonili hodočasnike. Maḥmūd je očigledno sanjao o Imamu Aliju, te ga u snu upitao: "Koliko dugo će se ova situacija nastaviti?" Na ovaj način, sultan je saznao da je Imam 'Alī bio nesrećan zbog uništenja grobnice njegovog potomka (5/139).   

Još jedan dokaz da je Sunitski Islam dominirao u Iranu prije Safavida je predaja o tome šta se dogodilo između abasidskog halife Ma'muna i njegovog glavnog kadije Yahyā b. Aktham. Kad je ovaj odlučio da napiše knjigu o razvratu Mu'āwiye, Ibn Aktham ga je obeshrabrio podsjećajući ga da stanovnici Horasana neće tolerisati takve riječi o svom halifi (Bayhaqī, 1/108).

Do sada mora biti jasno da teorija perzijskog porijekla šiizma, kao i dvije druge teorije, nemaju nikakvu čvrstu osnovu i da je šiizam u Iranu postao široko rasprostranjen mnogo stotina godina nakon njegovog prvobitnog pojavljivanja u Hidžazu i Iraku.

Bitka kod Kamile

Četvrta ideja o pojavljivanju šiizma koju ćemo razmotriti je tvrdnja da se šiizam pojavio kao rezultat bitke kod Kamile. Ova ideja zasniva se na pogrešnom tumačenju riječi Ibn al-Nadima. On piše u svom Fihristu: "Kada se Ali spremao na borbu protiv Τalḥe i Zubayra da bi ih vrati na pravi put, Alijevi sljedbenici su se nazivali šiijama, a Imam ih je nazivao njegovim zagovornicima (shī'a),izabranima (aṣfiyā ), saveznicima ( awliyā ), ' Shurṭat al-Khamīs ', a ponekad i pratiocima (aṣḥāb) "(263). Wellhausen, pod utjecajem ovog izvještaja, tvrdi da su se muslimani nakon ubistva Osmana podijelili na dvije partije, Alija i Mu'avije. Pristalice Alija su bile raspoređene protiv pristalica Mu'āwiye. Zatim, kada je Mu'āwiya osvojio većinu islamskih teritorija, riječ šiija je bila isključivo vezana za sljedbenike Alija.

Kritikujući Wellhausenovu teoriju, vrijedi napomenuti da većina od četiri grupe koje su pomenute iznad od strane Ibn al-Nadīma, su bile sačinjene od ashaba Poslanika kao što su Salman al-Fārisī, Miqdād al-Kindī, Abū Dharr al-Ghifārī, 'Ammār b. Yāsir, Abū'Umra, Abū Sa'īd al-Khudrī i Jābir b. 'Abd Allāh al-Anṣārī. Daleko od toga da su prešli na šiizam nakon Bitke kod Kamile, ovi ljudi su pratili i poštovali Alija od prvih dana Islama; mogli bismo reći da je tokom Bitke za Kamilu postalo jasno vidljivo postojanje šiizma, pri čemu su istinske šiije bili potpuno spremne da žrtvuju svoje živote i postignu mučeništvo boreći se za Alija. Ali nisu sve Alijeve trupe vjerovale u isto: neki od njih su samo mislili da je Alija četvrti halifa. Uglavnom, šiije su doživjele više slobode i manje ograničenja u periodu vladavine Alija, jer su bili podvrgnuti intenzivnom progonu nakon što je Ali ubijen.

Bitka kod Ṣiffīn

Peta teorija kaže da se šiizam prvi put pojavio u bici kod Siffina. Sa jedne strane bili su 'Ali i njegovi sljedbenici, koji su ga podržavali zbog Kur'ana i Poslanikove tradicije i bili su nazvani njegovim šiijama, dok su sa druge strane bili pobunjenici koji su se pobunili protiv Alija i nazvali se khawariijama (Fayyāḍ, 37). Ova prilično slaba teorija zasniva se na pogrešnom čitanju nekoliko rečenica u Tārīkhu, koje ustvari pokazuju da je šiizam postojao prije bitke kod Ṣiffīna: "Kada je Ali ušao u Kufu, Khawāriije su je napustile, a njegovi šiije su mu se pridružie, te su rekli: "Dugujemo vam drugu zakletvu odanosti: „Mi smo prijatelji vaših prijatelja i neprijatelji vaših neprijatelja.“ (4/46). Klauzula "njegove šiije su mu se pridružile" sugeriše da su se šiijama nazivali Alijevi sljedbenici koji su ga podržavali čak i prije bitke kod Ṣiffina i koji su samo naglasili njihovu podršku tokom te bitke.

Postoje još dvije teorije o pojavljivanju šiizma koje su jedva vrijedne razmatranja. Jedna je da je šiizam rezultat pokroviteljstva dinastije Buvejhiija, dok je drugi taj da je šiizam proizvod dinastije Safavvida u Iranu. Prva teorija mora biti odbačena kad se zna da je dinastija Buvejhiija (Bujja) vladala Bagdadom u 10. i 11. stoljeću, dok je poznato da se šiizampojavio puno ranije. Druga teorija također nema nikakvo utemeljenje jer je opće poznata činjenica da su Safavvidima šiije pomogle, a ne obrnuto.