Šiijski islam: Zašto je Imam Ali šutio 25 godina? (8)

Valjanost hadisa koji potvrđuju Alija kao halifu i imama je neosporiva. Međutim, ostaje pitanje: Zašto je Alī, legitimni nasljednik Poslanika, ostao tih nakon njegove smrti i nije pokušao da ostvari svoja prava? Zašto nije probudio društvo iz sna? Odgovor je u tome da iako Imam Ali nikada nije oklijevao da vrši pritisak i ostvari svoja prava, ali i prava Poslanikove porodice, to nikada nije radio silom. Mi ćemo razmotriti historijske podatke o ovome u sljedećim paragrafima.

Kako se Imam Ali borio za svoja prava u različitim situacijama

Kada je Komandant pravovjernih, Ali, bio obaviješten o sukobu između Muhadžira i Ensarija na Saqifi, kao i o njihovom hvaljenju sebe i svojih plemena, upitao je: "Koji je bio argument Ensarija?" Odgovorili su: 'Pošto smo zaštitili Poslanika, jedan lider će biti izabran iz reda Ensarija i jedan iz reda Muhadžira'. Imam je na to rekao: "Ako je lider trebalo da bude izabran od Ensarija, zašto nas je Poslanik poticao da budemo milosrdni prema onim Ensarijama koji su bili pravedni i uspravni i milosrdni prema onim, među njima, koji su bili griješni?" Čovjek je na to upitao imama: "Kako ova izjava pokazuje na to da hilafet ne pripada Ensarijama?" Imam Ali je odgovorio: "Da je vlast zaista njihovo nasljeđe, onda se prema njima ne bi trebali ophoditi milostivo jer oni za vlast ne trebaju ljudsku samilost." Zatim je Imam upitao: "Kakav je bio argument Kurejšija?" Oni su mu prenijeli da su članovi plemena Kurejš rekli da su oni Poslanikovo pleme, na što je Imam rekao: "Uzeli su drvo, a ostavili plod." (Nahj al-Balāgha , Sermon 67). Sharīf al-Raḍī citira Imama Alija u Nahj al-Balāgha djelu kroz poetične stihove:

„Kažete da ste preuzeli vlast preko vijeća, ali vijeće je bilo odsutno.

A ako ste pribjegli srodstvu i time uzeli vlast, onda postoje bliži Poslaniku kojima ona treba pripast.“

Nekad nakon Saqife, Imama Alija su doveli na silu u džamiju kako bi položio zakletvu odanosti, ali se odupro njihovoj upotrebi sile i rekao: "Polažem veće pravo na hilafet od svih vas. Vi biste meni trebali položiti zakeltvu odanosti. Zgrabili ste vlast i hilafet iz ruku Ensarija tvrdeći da ste rođaci Poslanika, a sada Poslanikovu vlastitu porodicu udaljavate od njihovog legitimnog nasljedstva."

Iznenađujuće, na tom skupu je bio Umar b. al-Khaṭṭāb, koji je tražio da Alija da se zakune na vjernost i rekao je: "Neću te pustiti dok ne položiš zakletvu." Međutim, Imam, koji je putem božanskog znanja znao o budućnosti ovog čovjeka, otkrio je pravi motiv iza Umarovog insistiranja: „Ti ćeš pomusti kravu jedino ako će pola mlijeka pripasti tebi!"

Abū'Ubayda al-Jarrah je koristio umjereniji ton. Okrenuo se prema Aliju i rekao: 'Rođak! Mlad si, a oni su starješine ove zajednice; nisi toliko iskusan kao oni. Zbog toga smatram da je Abu Bakr najbolji za preuzimanje vlasti nad muslimanima. Neka bude halifa! U budućnosti, ako budeš živ, ​​bićeš vrijedniji i kvalifikovaniji od bilo koga drugog, jer niko ne sumnja u mudrost, vrlinu, eminenciju i srodnost tebe i Poslanika." Kao odgovor Abū Ubaydi, Imam je rekao: 'Nasljednik Poslanika mora imati sve kvalitete koje si upravo pomenuo, ali halifa izabran na Saqifi ih nema:

• Poznavanje Kur'ana
• Poznavanje vjerskih zakona
• Znanje o Poslanikovoj tradiciji (Sunna)
• Znanje o socijalnim pitanjima i stvarima javne uprave
• Volja da se iskorijeni korupcija i zlo iz društva
• Pravedna distribucija javnog bogatstva

Ja ne vidim ove osobine u sadašnjem halifi da bi mu se zakleo; prije ih vidim u sebi."( al-Imama wa al-Siyāsa , 1 / 11-12).

Amr b. Wathila kaže: "Prisluškivao sam ispred kuće u kojoj je formirano Vijeće šestorice, kada sam čuo da je Ali rekao: "Ja ću vam pružiti argument koji je toliko valjan i jak da ni Arapi ni ne-arapi ne mogu da ga opovrgnu." Zatim je nastavio: "Da li je neko među vama primio Islam prije mene?" Svi su rekli: "Ne!" Onda je nastavio:" Ima li neko među vama o kome je Poslanik rekao nešto ovako: A kome god da sam ja zaštitnik, onda je i Ali njegov zaštitinik. O Allahu, voli one koji vole Alija i budi neprijatelj onima koji su njegovi neprijatelji." Ponovo, svi su odgovorili: "Ne". (al-Ṣawā'iq , 75)

U godini 35. / 656., Imam Alī je prihvatio položaj halife kao vjersku obavezu. Tog dana, Imam je rekao, u prisustvu Ashaba: "Ko je među vama čuo ovu rečenicu kod Ghadir Khumma: "A kome god da sam ja zaštitnik, onda je i Ali njegov zaštitinik. O Allahu, voli one koji vole Alija i budi neprijatelj onima koji su njegovi neprijatelji?" Neki, uključujući Abū Ayyuba al-Anšārī, Sahl b. Hanīf, Khuzayma b. Thābit,'Abd Allāh b. Thābit al-Anṣārī su ustali i rekli: "Mi smo svjedočili onome što si upravo rekao." ( Usud al-Ghāba , 3/307 i 5/205).

Zašto Imam Ali nije pribjegao korištenju sile?

Drugo pitanje koje možemo da postavimo jeste zašto Imam Ali nije upotrijebio silu da ostvari svoja prava? On je sam odgovorio na ovo pitanje: jer bi ta upotreba sile nanijela štetu muslimanskoj naciji i dovela do kolapsa države. Glavna prijetnja koja je predstavljena upotrebom sile bila je da bi nezadovoljni elementi, odnosno licemjeri ( munāfiqūn ), koji su čekali šansu da započnu pobunu i uzrokuju poremećaj i haos u muslimanskim zemljama, iskoristili priliku da ostvare svoje interese. Sa druge strane, Arapi koji su živjeli daleko od Medine već su počeli da se bune, a to je predstavljalo stvarnu prijetnju stabilnosti nacije. Štaviše, Poslanik je upozorio na rizik od zloupotrebe moći u takvim vremenima. U tom smislu možemo da čitamo jednu propovijed Imama Alija:

„O Ljudi! Usmjerite se kroz talase nevolja brodovima pokajanja, skrenite sa puta razdora i odložite krune ponosa. Blago onome koji se diže vlastitim krilima ili barem ostaje miran, i ne otežava drugima. To (odnosno želja za moći) je poput zamućene vode ili kao zalogaj koji uguši onog koji ga proguta. Onaj koji pojede plod prije nego je sazrio je isti kao onaj koji ga nije ni posijao.

Ako naglas kažem, nazvali bi me željnim vlasti, ali ako budem tih, rekli bi da se plašim smrti. Žalosno je da tako stvari stoje nakon svih uspona i padova (koje sam prošao). Allaha mi, sin Abu Tāliba je više upoznat sa smrću nego novorođenče sa grudima svoje majke. Sakrio sam svoje znanje, jer ako vam ga otkrijem, drhtat ćete kao užad u dubokim bunarevima.“ (Nahj al-Balāgha, Propovijed broj 5)

Završna rečenica propovijedi ukazuje na to da je Imam, bilo putem božanskog uputstva ili instrukcija Poslanika, bio svjestan da bi upotreba sile u to vrijeme imala katastrofalan efekat na islamsko društvo.

U pismu napisanom na kraju njegovog hilafeta, Imam Ali baca više svjetla po ovom pitanju:

“Allahom se kunem, nikada mi nije palo na pamet i nikada nisam pomišljao da će, poslije Poslanika, Arapi izuzeti hilafet iz njegovog domaćinstva, niti da će ga odnijeti što dalje od Poslanika, ali sam iznenada primijetio ljude koji okružuju nekog čovjeka i kunu mu se na vjernost.

Zbog toga sam se suzdržavao sve dok nisam vidio da mnogi ljudi napuštaju Islam i pokušavaju uništiti vjeru Muhammeda (Neka Allah blagoslovi i njega i njegove potomke). Ja sam se onda uplašio da, ako ne budem zaštitio Islam i muslimane, to bi značilo veći udarac za mene nego gubitak ikakve vlasti, koja ionako traje svega nekoliko treptaja. Stoga, u takvim vremenima sam se pokrenuo i dok nisam iskorijenio zlo i nepravdu, nisam stao.“ ( Nahj al-Balāga , pismo broj 62)

Abū al-Ḥasan Madā'inī citira'Abd Allāh b. Junajd i kaže: "Ja sam obavljao obred Umre kada sam ušao u Medinu i krenuo prema Poslanikovoj džamiji. Iznenada sam čuo poziv Džuma namaza, i ljudi su se okupili. Zatim je ušao Ali sa mačem. Njegov ulazak je privukao pažnju ljudi, počeli su da šapuću među sobom. Počeo je hvaleći Boga i blagosiljajući Poslanika: "Poslije smrti Poslanika, mi smo njegovi potomci, nasljednici i bliski prijatelji; niko ne može da nam parira na ovom osnovu. I niko se ne usuđuje da nas uzurpira. Ali iznenada, ljudi su počeli da se suprotstavljaju nama; oni su uzeli Poslanikove ovlasti od nas, i dali ih drugima... Kunem se Bogom da samo zbog straha od neslaganja među muslimanima, kao i straha od vraćanja nevjerstva u ovom narodu i nestanka vjere nismo djelovali drugačije, a oni koji u dobru ne oklijevaju bi bili u poziciji vlasti kao vladari." (citirano u Ibn Abī al-Khadīd, 1/307).

Ibn Ishāq je u biografiji citirao Zubayra b. Bakkār kaže: "Kada su se ljudi zakleli Abu Bakru, pleme Banu Tayma se ponosilo i bilo je veoma zadovoljno prisegom, ali većina Muhadžira i Ensarija bila je sasvim sigurna da je nakon Poslanika bio Ali koji je imao jedino legitimno pravo na halifat. Brojne osobe iz Banu Hašima sastavile su pjesme koje kritikuju izbor novog halife. Međutim, kada je Aliju rečeno o ovim pjesmama, zatražio je od njih da ih se odreknu i dodao: "Stabilnost i sigurnost religije su nam najvažniji". ( Sharḥ Nahj al-Balāgha   6/21; Bihar al-Anvar 28: 353)

Ovo pokazuje da je Imam izbjegao preduzimanje ili podržavanje bilo kakvih podjela kako bi se očuvalo spoljašnje jedinstvo i red muslimanske nacije. Tokom ovog perioda, Imam je bio svjestan da je grupa susjednih Arapa bila na ivici odustajanja od vjere i da licemjeri u Medini čekaju šansu da udare i ožive predislamske vrijednosti. Ali, uprkos tome, Imam nije mogao da djeluje sam. Nije imao drugog izbora nego da surađuje sa halifama, sve dok je ova saradnja donosila dobro za Islam. Tako je vodio halife u rješavanju turbulentnih pitanja i sastajao se i sa delegacijama koje dolaze u Medinu; učio je zakone i Kur'an i sa Muhadžirima i Ensarijama, ali i njihovim sinovima. U svakom slučaju, Alī je proveo dvadeset pet godina na ovaj način, sve do godine 35./656., kada je Osman ubijen pred očima Muhadžira i Ensarija kao rezultat problema koje je sam napravio. Imam je prethodno obavijestio halifu o ovakvoj zloslutnoj sudbini.

Prihvatanje ponude kalifata nakon dvadeset pet godina

Imam, nakon dvadeset pet godina isključivanja s vlasti, na insistiranje Muhadžira i Ensarija, nerado je prihvatio ponudu halifata. To je bio izbor koji će uzeti svoj danak na Aliju. Muḥammad b. Hanifa izvještava: "Bio sam sa ocem kada je Osman ubijen. Ashabi su došli u Alijev dom i pozvali ga zajedno: "Čovjek je ubijen. Ljudima je potreban lider. I nema nikoga boljeg od tebe; nema iskusnijeg niti učenijeg od tebe, i najbliži si Poslaniku", na šta je Imam rekao: "Ja sam bolji kao savjetnik vašeg vladara." Međutim, oni su odgovorili: "Bogom se kunemo mi nećemo otići sve dok ne damo prisegu odanosti tebi.“ Kada je uvidio da su njihove odluke donesene, Imam je rekao: "Prisegu treba dati u džamiji i uz konsenzus muslimana."

'Abd Allāh b. 'Abbās izvještava: 'Tako sam se uplašio da će se u džamiji neki okrenuti protiv Alija i prkositi mu, ali on nije prihvatao ništa osim prisege u džamiji. Kada je došao, i muhadžiri i ensarije, i ostali ljudi su mu prišli i prisegli na odanost." (Ṭabarī, 3/450).

U Tabariju postoji još jedan izvještaj koji opisuje iste događaje: "Ljudi su okružili Alija i rekli mu:" Mi ćemo se zakleti tebi. Zar ne vidiš šta su uradili sa Islamom?", Odgovorio je: "Ostavite me i idite u drugu sobu jer se krećemo prema budućnosti neizvjesnoj. Vrijeme je ispunjeno sukobima koji će terorisati srca i paralizovati umove." Oni su odgovorili: "Kunemo se Bogom! Da li se ne slažeš sa nama, da li ne vidiš sadašnje stanje Islama i tekuće raskole? Da li se ne bojiš Boga? "

Imam je rekao: "Dao sam vam svoje mišljenje. Zato se pazite! Jer ako prihvatim halifat, radit ću na osnovu mog znanja i učenja; a ako me napustite sada, nastavio bih svoj život baš kao i vi i bit ću poslušan budućem halifi "(Ṭabarī, 3/456).

To je bio opis Tabarija o događaju. Imam Ali, međutim, opisuje ljude koji žure u njegovu kuću na sljedeći način:

"Hvatali su na me i skakali onako kako su kamile skakale jedna na drugu kada priđu oazi da se napoje, do te mjere da sam pomislio da će ubiti ili mene, ili sebe".

(Nahj al-Balāgha , Sermon 54).

U drugom izvještaju govori:

"U tom trenutku, ništa me nije iznenadilo, ali gomila ljudi me okružila. Kretali su se prema meni sa svake strane, kao grupa hijena tako da su i Hasana i Husejna počeli gnječit i poderali su mi dobar dio odjeće. Sakupili su se oko mene kao stado ovaca i koza." ( Nahj al-Balāgha , Sermon 3)

Istraživanje historije izbora i prisege lojalnost jasno pokazuje da je takav veliki i harmoničan masovni pokret, koji se u to vrijeme suočavao sa tako malom opozicijom, bio bez presedana. Protivnici i sporovi koji su se pojavili bili su oni koji su se nastavili od prethodnog halife, naprimjer, Zayd b. Thābit, blagajnik Osmanov, kojem je Abu Ayyb al-Anṣārī rekao: „Razlog zbog kojeg si protiv toga da se zaklete lojalnosti 'Aliju' jeste to što si od prethodnog halife dobio ogromne količine zlata i srebra.“

Potpuno uvjeren i siguran, Imam je pokrenuo niz temeljnih strukturnih reformi kako bi eliminisao uzroke patnje ljudi. Nažalost, prema samom Imamu, bile su tri grupe koje su se odupirale ovim reformama:

„Kada sam preuzeo vladavinu, jedna stranka se otcijepila, a druga iskazala neposlušnost, dok su ostali počeli djelovati pogrešno... Evo! Tako mi onog koji je podijelio žito i stvorio živa bića! Da ljudi nisu došli kod mene i nisu iscrpili argumente i da nije bilo obećanja Allaha u smislu da se ne bi smjelo živjeti pod opresijom ili gladi, ja bi konopac halifata nosio na sopstvenim ramenima, i dao posljednjem isti tretman kao i prvom. Onda biste vidjeli da ovaj svijet nije ništa bolji od kihanja koze“. ( Nahj al-Balāgha , Sermon 3)