Šiijski islam: Najveći izazovi tokom vladavine Imama Alija (9)

Iako je Ali izabran za halifu na ogromnom skupu u Poslanikovoj džamiji, to nije pridonijelo njegovom statusu, pošto je on već bio imenovan na ovu poziciju od strane Allaha dž.š. Međutim, činjenica je da bez saglasnosti većine čak ni božanski imenovani halifa ne može biti utjecajan u društvu.

Nažalost, nakon izbora Alija, počelo se naslućivati da su pojedinci nelojalni novom halifi. Takve riječi su uglavnom dolazile od onih koji su novčano izgubili zbog dolaska Alija, bilo da su uklonjeni sa svojih trenutnih pozicija ili zbog toga što nisu bili kvalifikovani u pogledu vjere i moralnih vrlina te su vidjeli da su prilike za njih zatvorene. Tokom svog halifata, Imam se suočio sa tri grupe protivnika, od kojih su svi nadjačani i potisnuti. Međutim, na kraju je i sam ubijen i postao je šehid.

U čuvenoj propovijedi, poznatijoj kao propovijed al-Shaqshaqiyya, Ali govori o ovim grupama: „Kada sam došao na vlast, jedna strana se rasula, druga je otkazala poslušnost, dok su ostali počeli postupati nepravedno kao da nisu čuli Allahovu riječ: „Ovo je prebivalište prije Ahireta, a njega ćemo dati onima koji odbijaju Dunjaluk i dunjalučku pohlepu. Doista će rezultat biti u korist onih koji se Allaha boje.“ (P28: 83). I tako, riječ koju je Allah poslao su čuli i razumjeli, ali se Dunjaluk učinio blještavim i zaslijepio ih.“ ( Nahj al-Balāgha , Sermon 3).

U gore navedenom pasusu, imam opisuje ove tri grupe. U narednom tekstu pominjemo njihovu priču.

Oni koji su se “odvojili“

Oni koji su se "odmetnuli" ili “odvojili“ ( nākithīn ) su Τalḥa, Zubayr i njihovi sljedbenici, koji su nakon javne prisege na odanost, jer su se plašili da ako ne prisegnu to bi moglo biti iskorišteno protiv njih, odbili poslušnost i tvrdili da nikad i nisu prisegnuli halifi. Imam im je odgovorio: "On tvrdi da mi je dao prisegu samo rukom, ali ne i srcem. Samim time, priznaje da je ipak položio prisegu. Što se tiče njegovih tvrdnji oko srca, neka se pojavi sa istinitim argumentom za to. U suprotnom, neka se vrati odakle je i došao." ( Nahj al-Balāgha , Sermon 8).

Jednom prilikom su tvrdili: "Mi smo spremni da se zakunemo na lojalnost tebi pod uslovom da imamo koristi u vlasti zajedno s tobom.", ali Imam je odbio njihov zahtijev, rekavši: "Ne, ali ćete imati učešća u jačanju hilafeta i pružanju pomoći muslimanima, a oboje će mi pomagati u trenucima potrebe i teškoća." ( Nahj al-Balāga , Aphorizam 198).

U stvarnosti, oni su željeli da Imam odredi Zubayra da upravlja Irakom, a Talhu da upravlja Jemenom. Međutim, ono što je on učinio umjesto distribucije javnog bogatstva (bayt al-mal) i imenovanja preko veze, potaknulo je njihovo protivljenje i antagonizam. Prema tome, napustili su Medinu tajno i otišli u Meku. Zatim, na javnom sastanku u Qurayshija, Zubayr je izjavio: 'Da li je to ono što zaslužujemo? Pobunili smo se protiv Osmana i utrli put za njegovu propast, dok je' Alija sjedio kod kuće i ništa nije uradio; ali sada kada je u poziciji moći i kada je postao halifa, on daje sve izvršne i administrativne poslove drugima!"

Ṭalḥa i Zubayr nisu uživali dovoljno popularnosti da okupe veliku grupu ljudi da bi se pobunili protiv Alija, izabranog halife muslimana. Zbog toga su neizbježno pokušavali da iskoriste popularnost i reputaciju Aiše, Poslanikove supruge, kako bi prikupili vojsku.

Po njenom povratku iz Meke u Medinu, Aisha je zastala na Sarfu, mjestu za zaustavljanje karavana i upoznala se sa čovjekom pod imenom Ibn Umm Kallāb. Pitala ga je o stanju stvari u Medini. Rekao je: "Kuća halife bila je osamdeset i dva dana opkoljena, a onda je ubijen, a ljudi su se zakleli na odanost Aliji".

Pošto je ovo saznala, postala je tako uznemirena da je izjavila: "Neka nebo padne na mene!" te je odmah otišla za Meku.

Aiša je bila među onima koji su stalno kritikovali Osmana; nazvala ga je Na'thal (Na'thal je bio bradati Jevrej koji je u licu ličio na Osmana) i govorila je: „Ubijte tog Na'thala.“ (Amīnī, 9/81). Ali kada je saznala da je Imam Alija izabran za halifu, ona se predomislila i rekla: "Kunem se Bogom da je Osman ubijen nepravedno i da ću ga osvetiti.“ U ovom trenutku onaj koji joj je i donio vijest o stanju stvari je upitao: „O Aiša, ti si bila prva koja je Osmana nazvala nevjernikom. Šta se s tobom desilo da sada mjenjaš svoje riječi?“, na što je ona odgovorila: „Ubice Osmana su ga očistile od grijeha, te ga ubile. Svi smo ranije govorili loše stvari o Osmanu, ali moje sadašnje mišljenje o njemu je bolje nego prije.“

Tačno ispred Svetog Harema u Meki, Aiša je stala kod Ismailovog kamena te ga pokrila velom. Ljudi su se okupili u čudu, a onda im se obratila: „Narode. Ubistvo Osmana je velika nepravda, i moramo ga osvetiti.“

Nema sumnje da je prikupljanje vojske u Mekki radi borbe protiv Alija ili da se zauzme Basra zahtijevalo velika novčana sredstva. Novac su obezbjedili bivši guverneri Osmanove ere, nakon niza tajnih prepiski sa Aišom, preko Abdullaha, sina Zubayrovog. Kasnije su se Aiša, Talha i Zubejr zajedno uputili ka Basri. Prilikom odlaska, izjavili su:

"Čujte svi! Majka vjernika, Talha i Zubejr odlaze u Basru. Ko god želi da podrži istinski Islam, da se bori protiv proljevanja muslimanske krvi i da osveti Osmana, neka nam se pridruži i neka ne brine za troškove puta. Sve smo obezbjedili." (3/167) .

Vojska Talhe i Zubaira, u pratnji A'ishe, ubrzo je napustila Mekku za Irak. Na njihovom putu, ljudi su bili zbunjeni Aišinim prisustvom u vojsci. Oni su kritikovali Ṭalhu i Zubayra, a vjerovatno i nju samu. Sada se pozivamo na jednu predaju koja o tome govori.

Kada se vojska zaustavila na mjestu koje je bilo područje Banu Sa'd plemena, čovjek iz tog plemena se obratio Aiši: 'O, Majko svih vjernika! Ubistvo Osmana je bilo lakše i izdržljivije za nas nego to što ste napustili kuću i sjeli na ovu prokletu kamilu. Zar vam nije poznato da je za vas objavljen ajet svetosti i poštovanja od strane Boga? " (Ovo se odnosi na ajete koji su upućeni Poslanikovim ženama: "Ostanite u svojim kućama i nemojte pokazivati ​​svoju ljepotu da ne biste kročile stazama džahilijeta." (Q33: 33)

Mladić iz istog plemena se obratio Τalḥi i Zubayru i rekao: "Zubayr, ti si bio učenik Poslanika, a ti Ṭalha, ti si čuvao Poslanika od svih opasnosti – a vidim i da je majka (Aiša) sa vama. Jeste li i vi poveli svoje žene?" Oni su odgovorili: „Ne.“ Onda je nastavio: „Napustit ću vaš kamp.“ Onda je sastavio nekoliko stihova: "Ostavili ste svoje žene kod kuće, ali ste poveli svoju majku. Ovo je među najnepravednijim djelima." (Ṭabarī 3/482 i   al-Kamil 3 / 213-14).

Na kraju su rasporedili svoje šatore kod Basre i opkolili grad. Nakon serije pregovora i razgovora, odlučili su da napadnu noću i okupiraju džamiju i guvernerovu kancelariju. To je rezultiralo ubijanjem stražara u džamiji i kancelariji. U početku su imali na umu da ubiju guvernera, Ummana b. Hanifa, ali su se zadovoljili mučenjem njega, strahujući od njegovog brata, Sahla b. Hanifa, koji je živio u Medini. Nakon toga, kada su provalili u trezor i bili iznenađeni velikim bogatstvom grada. Zubayr je recitovao sljedeći stih: "Allah vam je obećao obilan plijen koji ćete zaplijeniti. On vam je ovo ubrzao..." (Q48: 20)

Pošto je bio obaviješten o državnom udaru, Ali je poslao Muhammada b. Abu Bakra, Imama Ḥasana i Ammara za Kufu, koji su iz Kufe krenuli za Basru sa dobro opremljenom vojskom. Prije nego što je počela bitka, imam Ali je dao ultimatum pobunjenicima. Rekao je svojim ljudima: "Nemojte požurivati bitku prije nego što ultimatum istekne." Onda je dao kopiju Kur'ana Ibn Abbasu i uputio ga: 'Sa ovim Kur'anom u rukama idite na njihove vođe i pozovite ih na Kur'an. Štaviše, pitajte Τalhu i Zubayra: "Zar se niste zakleli na vjernost Aliju? Zašto ste prekršili zakletvu? Neka Kur'an bude naš sudac. ""

Međutim, poruka Imama pala je na gluhe uši i nije imala utjecaja na one koji su bili zaslijepljeni pohlepom. Konačno, počela je krvava bitka. Kulminirala je pobjedom Alijeve strane i smrću Talhe i Zubayra, ukidanjem njihove vojske i nepotrebnim pokoljom 14.000 ljudi kao rezultat njihove ambicije i požude za vlašću ( al-Jamal , 223).

Nakon bitke, Imam je odlučio da je najbolje premjestiti glavni grad u Kufu, pošto je tamo uživao snažnu podršku.

"Zločinci"

Nakon uspostavljanja hilifeta u Kufi i postavljanja novih i efikasnijih guvernera te uklanjanjem korumpiranih, ljudi svih provincija su govorili pozitivno o Alijevom hilafetu, osim u jednoj regiji: Siriji. Ta regija je i dalje bila pod utjecajem i dominacijom Muavije, koji se zakleo na lojalnost prema Imamu pod uslovom da mu se isporuče ubice Osmana.

Očigledno, ovo je bio samo izgovor za odbijanje lojalnosti, tako da bi dugoročno Muavija postao vladar Sirije, baš kao što se dogodilo tokom vladavine prethodna dva halife. Međutim, njegovo planiranje je bilo u suprotnosti sa Alijevim principa, te su se njih dvojica morali sukobiti direktno.

Na kraju, Imam je otišao da se suprotstavi vojski Muavije. Kada je stigao do mjesta bitke, vidio je da Muavija blokira pristup Eufratu kako bi lišio Alijevu vojsku vode. Imam je bio zabrinut za žeđ i dehidraciju svojih vojnika. On je zatim iznio kratku propovijed, te je u iznenadnom napadu razbio borbenu liniju Muavijine vojske koja se morala povući, a Imam je zauzeo izvor. Međutim, nije uradio što i Muavija, već je dozvolio svima da piju.

Kada je bitka započela u punom obimu, dvije strane su vodile težak okršaj, ali su vojnici Alija pobijedili. U ovoj situaciji, Amr b. Al-As, najfanatičnji i najinteligentniji od Muavijinih podanika, izmislio je plan kako bi izazvao neslaganje među imamovom vojskom. U zoru, u utorak, 13 Rabi Al-Awwala, sirijska vojska, pod komandom Amr b. al Asa je podigla Kur'ane na svoja koplja, pa je čak i ogroman Kur'an iz Damaska ​​podignut od strane dva vojnika na dva koplja. Zatim, svi su počeli jednoglasno da govore da će samo Bog biti sudija između dvije vojske.

Dirljiva scena Kur'ana na kopljem glavama, praćena jaucima i uzvikivanjem sirijskih vojnika, značajno je utjecala na vojsku Alija. Kao rezultat toga, vojnici, koji su prije samo nekoliko sati bili na ivici pobjede, djelovali su kao da su bili začarani, dok se samo mali broj ljudi poput Mālika al-Ashtara nastavio boriti. Kao rezultat ovakvog podviga, Alijevi vojnici su se počeli protiviti borbama; činjenica koja ga je prisilila da nerado podnese zahtjev za mirovnim pregovorima. Shodno tome, odlučeno je da dvojica pojedinaca, iz obe grupacije, odu na mjesto daleko od bojnog polja i odluče se o tome ko će biti halifa. Međutim, nažalost, Abū Mūsā al- Ash'arī, predstavnik 'Alijevih vojnika, bio je prevaren od Amr b. al-'Asa, koji ga je ubijedio da bi svako od njih trebalo da ukloni svog vođu, a da se onda novi izabere glasovima muslimana. Ali, u stvarnosti, kada se Alijev izaslanik odrekao hilafeta u ime Alija, Amr ibn Al-As je podignuo ruke i kazao: „Ovim činom postavljam Muaviju kao halifu.“

Imam nije pristao na ovu arbitražu i bio je odlučan da nastavi borbu, ali većina vojske je insistirala na prihvatanju mirovne ponude. Konačno, Imam je nevoljno prihvatio mirovnu ponudu Muavije. Sada su i oni isti ljudi koji su toliko insistirali na prihvatanju mirovnog prijedloga, postali najžešći protivnici Alija. Ova grupa je poznata pod nazivom khawārij , sa kojim se Ali kasnije borio u velikim bitkama.

Kada je Imam bio obaviješten o rezultatima Abu Musa-a i Amr b. al-'Asa , postao je bijesan i rekao: „Njihov sud je nepravedan; pretpostavljeno je da oni odlučuju na osnovu Kur'ana i Poslanikove tradicije.“

"Neposlušni"

"Neposlušni" (māriqīn) se odnosi na one koji su u bici kod Siffina prisilili Imama Alija da prihvati Muavijinu ponudu za mirovne pregovore, ali su se nakon kratkog vremena promijenili i zamolili Alija da prekine mir. Međutim, Ali ne bi zahtijevao nove pregovore bez adekvatnih razloga. Oko Kufe, ova grupa je već počela da izaziva nevolje i vrši pljačku seoskih naselja. Kada se pripremao da ode na Siffin, Imam je čuo za njihove aktivnosti i otišao se pozabaviti njima prije Muavije.

Nakon toga i slanja serije poruka, Imam je lično otišao do njih i rekao im: "Vi ste bili od onih koji su me prisilili da prihvatim arbitražu. A sada ste vi oni koji odbacuju tu istu arbitražu!"

Konačno, bitka između njih i Alijeve vojske je održana. Alijine snage su ih okružile i napale. Svi osim devet Khawārijuna su ubijeni; od kojih su dvojica pobjegli u Khorasan, dva u Oman, dva u Jemen, dva u Jaziru u Irak i jedan u Tell Mozan u Siriju. Od ovih ljudi se sekta Khawarijjuna i nastavila." ( Kashf al-Ghamma , 1 / 267-70).

Pripadnici imama su mislili da su Khawārijuni potpuno poraženi, ali imam Ali im je rekao: "Tako mi Allaha! Ne, ne još. Oni i dalje postoje u rukavima muškaraca i matericama žena. Kad god se među njima pojavi vođa, on bi bio isječen dok posljednji od njih ne bi postali lopovi i pljačkaši. " (Nahj al-Balāgha , Sermon 60)

Ova tri događaja, od kojih svaki zahtijeva knjigu da bi ih se potpuno objasnilo, su zaokupirali Imama, koji je trebao da zauzme položaj halife, kako bi se njegovo znanje i učenje moglo čuti. Međutim, on je bio uhvaćen u vrtlog građanskog rata i pobunjenih frakcija.

Događaji nakon bitke kod Nahrawana

Poslije tri bitke, bitke kod Kamile, na Siffinu i Nahrawāna, vojska Imama Alija nije reagovala na pozive da se bori protiv Muavije. Što ih je više pozivao da se bore, to je manje bilo interesovanja koje su pokazivali. Ovo najbolje ilustruju događaji o kojima nam sam Imam govori:

“Koju kuću da čuvamo pored ove? Sa kojim vođom da se borite ako ne sa mnom? Pa, tako mi Allaha! Prevaren je onaj kojem vi obećate borbu. Onaj ko sa vama uspije, za nagradu ima samo slomljene strijele. Vi ste ustvari slomljene strijele odapete ka neprijatelju.“ ( Nahj al- Balāgha , Sermon 29;   Al-Ghārāt al-Thaqafī   2/416; Ṭabarī,   Tārīkh , 4/104; Ibn Abī al-Ḥadīd,   Šarh , 2 / 111-125)

Nezainteresiranost Alijeve vojske otvorila je put za novu Muavijinu zavjeru, koja je izazvala nesigurnost, haos i pokolj nevinih ljudi oko Alija, posebno u Iraku i Jemenu. Sada pominjemo neke od ovih pokušaja:

Muavija je poslao Dahhaka b. Qaysa al-Fihrija sa 4000 vojnika na Kufu, na pljačkanje onih plemena koja su bila lojalna i poslušna Imamu. Sa takvom brzinom su se kretali da bi ujutro došli do grada, a već po podne se vraćali. Kada je Dahhak stigao u selo Thalabiyya, koji se nalazilo na trasi hodočasnika za Hadždž, koji dolaze iz Iraka, pljačkao je sve što su imali te je usput ubio i Amr b. Umaysa, nećaka Abd Allaha b. Mas'ūd.

Basr bin Artah je bio poslan sa 3000 vojnika prema Hidžazu. Ušao je u Medinu, gdje je spalio mnoge kuće i opljačkao civilna imanja na putu za Meku. Onda je otišao u Taif, gdje je bez razloga ubio desetak ljudi. Poslije Ta'ifa je krenuo ka Jemenu. Tamo je saznao da su dvoje djece Ubaydullaha b. 'Abbasa, Imamovog guvernera u Sani, bili tu sa svojom majkom; pa je Basr, sa izuzetnom brutalošću, ubio to dvoje dece. To je samo jedan primjer Basrove zloćudnosti i divljaštva, a kompletna priča o njemu zahtijeva cijelu knjigu.

Na kraju, Imam je riješio da se sukobi sa Muavijinom vojskom uprkos nedostatku vojske. U posljednjim danima svog života on je rekao: "Božji robovi! Džihad je vaša obaveza. Danas ću napraviti kamp i pripremiti se; svako ko želi da me prati neka bude spreman za odlazak. "

Riječi Imama bile su toliko inspirativne da su izazvale Iračane i gotovo 40.000 njih se okupilo da mu se pridruže za drugu kampanju na Sifin. Imam Ali je dao svom sinu Ḥusejnu, te Qaysu b. Sa'd i Abū Ayyb al-Anṣārīju zastave i naredio im da budu vrhovni komandant grupa od kojih je svaka imala 10.000 vojnika. Davao je i stjegove i drugim oficirima koji su bili zaduženi za manje grupe vojnika. Nažalost, samo nekoliko dana kasnije, Imam je ubijen oštricom Abd al-Raḥmāna b. Muljama.

To je bio Imam koji je došao na svijetu u Haremu Ka'be (Božije Kuće), a poginuo je također u džamiji (Božijoj kući). Kao što je jedan brilijantni pjesnik rekao: „Blagoslovljen niko nije kao Ali što je bio, u Ka'bi je rođen, a u džamiji šehidio.“