Iranski i sirijski vojnici na granici Izraela: Kako se mapa Bliskog Istoka zauvijek promijenila

Kako se redovi terorista prorjeđuju i njihova teritorija smanjuje u Iraku i Siriji, vrijeme je da se osvrnemo na događaje iz proteklih šest godina. Važne lekcije se mogu naučiti iz užasnog iskustva koje je rezultiralo prolijevanjem krvi stotina hiljada nevinih ljudi u Siriji i stvorilo duboke podjele u muslimanskom svijetu.

Zaslijepljeni mržnjom prema Basharu al-Assadu, mnogi inače pobožni muslimani napustili su Kur'anski princip pravde i dopustili su da ih emocije kontroliraju.

O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali – pa, Allah zaista zna ono što radite. (Sura En-Nisa, ajet 135)

Ovo je istina kako unutar tako i izvan Sirije, i događaji koji su slijedili počivali su na pogrešnoj premisi da će al-Assad pasti u nekoliko mjeseci, ako ne i ranije. Mnogi naivni muslimani bukvalno su usisani u vrtlog paklenih događaja u Siriji. Ali to je ispočetka bilo predstavljeno kao želja ljudi za promjenom po uzoru na ustanke u Tunisu, Egiptu i Libiji. Interesantno je primijetiti da nijedan monarhistički režim uključujući Saudijsku Arabiju, Bahrejn ili Jordan, nisu pogođeni Arapskim proljećem. Zašto su oni zaobiđeni i zašto nije došlo do ustanka – ili uspjeha ustanka – u tim državama?

Muslimani kao alat u rukama imperijalista

Ignorišući ovu ključnu činjenicu, mnogi iskreni muslimani postali su alat u rukama imperijalista, cionista i vehabija. Ovo se desilo na dva nivoa. Kao prvo, veliki broj emotivnih ali naivnih muslimana iz niza zemalja pa i iz dalekih krajeva poput jugoistočne Azije, centralne Azije, istočne Evrope i sjeverne Afrike su bili privučeni onime što su vidjeli kao uspostavu hilafeta odnosno islamske države.

Možda je i literatura Hizb al-Tahrira i pojednostavljena retorika o uspostavi hilafeta doprinijela da mladi hrle ka Siriji pomažući uspostavu hilafeta. Iako to Hizb al-Tahrir nije namjeravao, njihova pojednostavljena vizija islama dala je legitimitet propagandi ISIL-a.

Na drugom nivou, motivirane željom da pomognu muslimanima u nevolji, humanitarne organizacije su pohrlile u Siriju. Iako je njihova motivacija zadivljujuća, mnoge od ovih muslimanskih organizacija postale su oruđe zapadnjačko-cionističko-vehabijske propagande koja svu krivicu prebacuje na vladu al-Assada. Ukoliko bi teroristi izvršili klanje civila, onda bi ovaj zločin bio pripisivan vladinim agentima ili CIA-i i Mossadu.

Konačni rezultat je da su takve humanitarne organizacije nesvjesno povećale patnju ljudi kojima su htjeli pomoći. Umjesto toga, širena je propaganda i mržnja protiv muslimana sa kojima se nisu slagali. Šteta načinjena tkivu muslimanskog društva tako je velika da će biti potrebne decenije da se sanira.

Ono što je u potpunosti ignorisano u propagandnom blitzkriegu je činjenica da se većina naroda Sirije istinski užasavala ISIL-ove brutalnosti. Uz javno odsijecanje glava i klanje, koje je prikazivano i na internetu, obični Sirijci su patili i u svakodnevnom životu od ruku terorista. Njihova imovina je ukradena pod prijetnjom sile i istjerani su iz svojih domova. Čak su i apolitični Sirijci sa hororom govorili da ove osobe ne mogu biti mudžahidi. Znali su da ako teroristi uspiju, slijedi beskrajan niz nasilja i krvoprolića. Narod Sirije nije želio da ima išta s tim.

Teroristi su ubili i velikog islamskog učenjaka, 84-godišnjeg šejha Muhammada Sa'id Ramadan al-Butija u njegovoj džamiji nakon namaza 21. marta 2013. godine. Sunitski učenjak koji je radio kao Veliki muftija Sirije, šejh al-Buti je autor više od 60 akademskih radova.

Odbio je nasilje i nije podržao terorističke grupe koje su uzele oružje i borile se protiv vlade. Apologete terorista su tvrdile da su agenti režima ubili učenjaka al-Butija. Nisu ponudili dokaz ni razlog zašto bi režim to uradio. Jednako tako, i trenutni muftija Sirije, šejh Ahad Badr al-Din Hasun je pretrpio nevolje kada je njegov 18-godišnji sin Sariya upao u zamku i ubijen zajedno sa svojim profesorom 2. oktobra 2011. godine. Na dženazi svog sina, šejh Hasun je molio Allaha dž.š. da uputi teroriste na pravi put. Isti teroristi su ubili i niz drugih univerzitetskih profesora i poznatih osoba iz društvenog života koje su se odbile priključiti ratu protiv vlade.

Protivnici Assada svu krivicu prebacuju na agente SAD-a i cioniste. Ovo je tek pola slike. Zasigurno u Siriji djeluju ovi agenti, ali teroristi su se svjesno stavili na stranu neprijatelja Allaha dž.š. Ovo se odnosi i na muslimane izvan Sirije koji su podržavali opozicione grupe. Mogu li ponuditi ikakvo objašnjenje za takve postupke?

Od početka ovog stoljeća, veliki broj muslimanskih zemalja je napadnut i uništen od strane imperijalista i njihovih saveznika. Zemlje poput Afganistana, Iraka i Libije su pretvorene u ruševine. Neke muslimanske zemlje su također svjesno postale alat u rukama imperijalista i cionista te ratovima koji su života koštali više od 5 miliona muslimana. Muslimanski vladari ovih država na rukama imaju nevinu muslimansku krv.

Uprkos uništenju i masovnim ubistvima, imperijalisti nisu bili u potpunosti uspješni i stoga su morali primijeniti novu taktiku za Siriju i Jemen. Strani plaćenici su ušli u Siriju da je unište dok su Saudijci i niz drugih represivnih režima žestoko napali siromašni Jemen. Na obe lokacije vidi se trag saudijske intervencije.

Koalicija zlih režima i njihovih plaćenika propala je na sreću u oba mjesta. Stoga moramo ispitati kako je al-Assad uspio da protivno svim predviđanjima pobijedi i kako su borci Ansarallaha u Jemenu spriječili uspjeh agresora. Pogledajmo prvo u Siriju.

Tajna uspjeha Sirije

Zavjera da se destabilizira, a nakon toga, i uništi vlada u Siriji skovana je još 2005. godine, kako navodi Wikileaks a što je objavljeno u Washington Postu 17. aprila 2011. godine. Nekoliko faktora je utjecalo na formiranje ove zavjere uključujući stratešku poziciju Sirije, bliske veze sa Islamskom Republikom Iran što je olakšavalo dostavu oružja Hezbollahu u Libanu koji je u konfliktnim odnosima sa Izraelom, ali i bliske veze zvaničnog Damaska sa Rusijom. Baza u Tartusu je inače jedina baza ruske mornarice na Mediteranu.

Uništenje Sirije bio bi veliki udarac frontu koji je uspostavljen protiv cionističkog Izraela. Kako je sirijska vlada uspješno odbila ovu zavjeru kada su mnogi drugi pali? Može se navesti nekoliko razloga:

1. Bilo je jako malo dezertera u sirijskoj vojsci

2. Državna administracija i establišment nisu se raspali kao u Libiji

3. Iran je donio stratešku odluku da pomogne sirijskom savezniku, a Hezbullah je poslao borce da pomognu sirijskoj vojsci

4. Rusija je došla da pomogne al-Assadu u septembru 2015. godine

Svi ovi faktori doprinijeli su tome da sirijska država ne doživi kolaps uprkos velikim žrtvama i razaranjima kao i uništenju skoro pa kompletne infrastrukture. Šteta nanesena Siriji procjenjuje se na više od 200 milijardi dolara, i bit će potrebne decenije da se zemlja ponovo izgradi.

Imenujmo i bandu zavjerenika. Grupa uključuje SAD, Izrael, Saudijsku Arabiju, Katar, Tursku, Jordan i niz drugih igrača. Ako je Saudijska Arabija obezbijedila najveći broj plaćenika za rat u Siriji, uključujući osuđene silovatelje i ubice puštene iz zatvora u zamjenu za borbu u Siriji, SAD i Izrael su ove borce naoružali pri tome rutinski bombardujući pozicije sirijske vojske. Ovo su u potpunosti ilegalne aktivnosti i ukoliko će ikada biti pravde, onda bi prvi korak bio da se američki i cionistički dužnosnici izvedu pred lice pravde i da im bude suđeno za ratne zločine.

Od ratnih kriminalaca se međutim puno i ne očekuje, ali šta očekivati od sirijske opozicije, čak i političke i vjerske opozicije? Da li će oni poštivati neke od islamskih principa? Uzmimo za primjer Adnana al-Ar'ura, sirijskog vjerskog lidera kojeg je obučila Saudijska Arabija. Kada je u julu 2014. Hamas ispalio rakete iz Gaze kao osvetu za cionističke napade, al-Ar'ur je zavapio kako su Hamasove akcije izdaja sirijske revolucije! Za ovog sirijskog propovjednika, Hamas je trebao dozvoliti nastavak uništavanja Gaze i mrcvarenja stanovnika od izraeskih tenkova tako da bi revolucija u Siriji mogla biti nastavljena uz pomoć SAD-a, Izraela i Saudijske Arabije.

Godinu prije ovog događaja, članovi opozicije su se međusobno svađali o tome ko će preuzeti koje pozicije vlasti kada padne al-Assadova vlada. Činjenica da se to nije desilo je bilo veliko razočarenje za njih. Neće biti u stanju nositi odijela i kravate na ceremonijama kojima će nazočiti njihovi šefovi sa Zapada.

Uloga Turske i Erdogana

Ako je rat u Siriji razotkrio porodicu Saud kao agenta imperijalizma i cionizma te zakletih neprijatelja Allaha, isto tako je razotkrio i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. On nastoji zadovoljiti sve što ga čini nepouzdanimi. Kada mu je politika u Siriji propala, dodvorava se Rusiji i Iranu. Lideri ovih zemalja, posebno Irana, morali bi biti izuzetno oprezni u odnosima sa osobama poput Erdogana.

Ako je vlada al-Assada uspjela da preživi, i Rusija, Iran i Hezbollah su pobjednici. Osigurali su svoje političke i strateške ciljeve, a ponajviše Iran koji je žrtvovao živote i krv da bi pobijedio frontu terorista i njihovih regionalnih marioneta.

Za ruskog predsjednika Vladimira Putina, bivšeg špijuna i proračunatog čovjeka, Sirija je bila i odveć važna nagrada da je ispusti. Nadalje, jasno mu je da bi vehabijski teroristi krenuli u Rusiju ako bi njihov plan u Siriji uspio. On i ruski nacionalisti već su dovoljno pretrpili zbog pada Sovjetskog saveza. Nisu željeli dopustiti uništenje Rusije od ruku plaćenika poslanih od strane SAD-a i Saudijske Arabije.

Za Islamsku Republiku Iran, Sirija predstavlja najveću pobjedu u skoro 40 godina. Poražena je osovina koju su činili SAD, Izrael, Saudijska Arabija, Turska, Katar i Jordan. Iako je ova pobjeda Saudijsku Arabiju gurnula u zagrljaj Izraelu, također je otkrila i pravu stranu saudijskih beduina. Sami su priznali da su im Izraelci rođaci a Iranci neprijatelji. Zar je ikome potrebno više dokaza od ovoga o njihovoj izdaji?

Iran je postao vodeća sila regije, zahvaljujući principijelnoj politici i naporima koji su uzrokovali velike probleme Tel Avivu. Zbog toga je izraelski premijer Benjamin Netanyahu boravio u Sočiju tražeći rusku pomoć u obuzdavanju iranskog utjecaja u Siriji. Cionisti su se vratili praznih ruku i duboko razočarani svjesni da su borci Hezbollaha i Revolucionarne garde Irana na Golanskoj visoravni, veoma blizu izraelske granice.

Ovo je novi razvoj događaja koji ima dalekosežne posljedice po cionistički režim. U slučaju rata, cionisti će se morati boriti na nekoliko frontova. Ako su u julu 2006. poraženi od strane lahko naoružanih boraca Hezbollaha, kakve šanse imaju protiv kombinovane moći Hezbollaha i Revolucionarne garde.

Sirijska infrastruktura je uništena, ali vojska ove zemlje je stekla vitalno vojno iskustvo. Iz krvlju natopljene zemlje nastala je zrelija generacija koja razumije važnost jedinstva u suočavanju sa vanjskom agresijom. Muslimanski Istok zauvijek se promijenio. Više nije oblikovan od strane američko-cionističkih igrača već voljom naroda. Ovo je znak nade.

Ono što je potrebno sada jeste da se iskreni muslimani osvrnu na vlastito ponašanje proteklih šest i po godina. Da li su pomogli narodu ili su svojim djelima doprinijeli uništenju regije? Iskreni odgovor će omogućiti da shvate suštinu problema i u budućnosti prestanu biti oruđe, čak i nesvjesno, u rukama ratnih kriminalaca i masovnih ubica. 

Izvor: Crescent International




Top