Izrael nevjerovatno podsjeća na aparthejdski režim Južne Afrike pred konačni pad

Tokom ranih šezdesetih godina, diplomate aparthejdske Južne Afrike su bile zabrinute zbog sve gore međunarodne reputacije njihove države što je ugrožavalo odnose sa SAD-om. U jednom zloglasnom incidentu, u martu 1960. godine, južnoafrička policija je ubila 69 crnih protestanata u Sharpevillu, malom gradu 40 kilometara od Johanesburga.

Takva zlodjela su zapalila iskru demonstracija protiv rasističkog režima na ulicama Engleske, američkog bliskog saveznika, što zasigurno nije prošlo neprimjećeno u Washingtonu. Svjesni promjene klime, južnoafrički zvaničnici su molili svoje američke suradnike za pomoć. Nisu se trebali bojati da će ih svjetska velesila izdati.

Dok god je SAD pružao podršku, nije bilo bitno da li ih ostatak svijeta osuđuje. Doista, svaka nova vlada SAD-a je pružala podršku aparthejd režimu, kako finansijski tako i vojnim putem – što je dosegnulo vrhunac tokom mandata Ronalda Reagana (1981 – 1989). Reaganova administracija je izlistala Afrički Nacionalni Kongres predvođen Nelsonom Mandelom kao “jednu od najozloglašenijih terorističkih grupa na svijetu“.

Mendela je ostao na američkoj terorističkoj listi sve do 2008. godine, a čak i tada je bio potreban specijalni zakon od strane Kongresa da ga se ukloni sa te liste. Ukoliko pogledamo bliže, nepovjerenje koje je američka elita gajila prema Mandeli nije bilo iznenađujuće. Tokom 1990. godine, među prvim riječima koje je Mandela izrekao, nakon 27 sramotnih godina u zatvoru, bilo je veličanje Kube i Fidela Kastra koje je opisivao kao “insipiraciju“ i “toranj snage“.

Mandela je konstantno naglašavao ulogu Kube u oslobađanju Južne Afrike od pošasti aparthejda. Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, Kastro je poslao desetine hiljada kubanskih vojnika da se bore protiv bijelih južnoafričkih plaćenika u Angoli, Namibiji i Mozambiku. Kastrova vlada je također pružila Africi ogroman broj bolničkog osoblja, akademika, učitelja, inženjera i tako dalje.

U međuvremenu, u martu 1976, kubanske snage su istjerale južnoafričke plaćenike iz naftom bogate Angole – države koja je udaljena 900 kilometara od južnoafričke granice. Pri tome je Mandela rekao da je Kuba “uništila mit o nepobjedivosti bijelih tiranina“.

Tokom kasnih osamdesetih, kubansko-afrička koalicija je ponovo porazila aparthejdske teroriste u novim borbama za južnu Angolu. Ova odlučujuća pobjeda je dodatno prisilila Južnu Afriku da okonča svoju nelegitimnu okupaciju susjedne Namibije.

Aparthejd režim – koji je nosio uniformu nacizma – je pokušao proširiti svoju vladavinu na susjedne države, pri tome vršeći zločine enormnih razmjera. Tako je 1989. godine UN-ov izvještaj ukazao na to da je Južna Afrika ubila više od 1,5 miliona ljudi od 1980. do 1988. godine, dok je u isto vrijeme izazvala više od 10 milijardi dolara štete.

Južnoafrički pokolj je bio podržan od strane Reagana – ali i Margaret Thatcher, koja je bila britanski premijer više od decenije. Kako su 1980. godine prolazile, te međunarodni pritisak rastao, čak je i američki Kongres bio prisiljen da uvede sankcije Južnoj Africi, na što je Ronald Reagan uložio veto.

Postoji nekoliko ključnih sličnosti Južne Afrike tog doba, i današnjeg Izraela. Izraelci, koje osuđuje skoro pa cijeli svijet, se održavaju na površini zahvaljujući podršci SAD-a.

Amerika i Izrael su vojno povezani. U 2016. godini, Barack Obama koji je navodno bio “anti-izraelski“ predsjednik, je potpisao najveći desetogodišnji vojni ugovor između dvije države. Ugovor težak 38 milijardi američkih dolara je bio značajno veći od onog koji je potpisan od strane George W. Busha 2007. godine.

Izrael je decenijama bio od koristi SAD-u na Bliskom Istoku, ključnom svjetskom regionu. U junu 1967. godine, tokom Šestodnevnog rata, Izrael je uništio korijen arapskog sekularnog nacionalizma: Gamal Abdel Nassera u Egiptu. Pored toga, Izrael je okupirao Pojas Gaze i Sinajsko gorje od Egipta, Zapadnu Obalu i Istočni Jeruzalem od Jordana, te Golansku visoravan od Sirije. Izvojevao je čvrstu pobjedu čije posljedice osjetimo i danas.

Ova nevjerovatna pobjeda je bila slavljenja od strane najrazvijenih država tog doba. Poslije 1967. godine, odnosi između SAD-a i Izraela su postali više nego bliski, postali su sjedinjeni. Nasserov Egipat, koji je bio jedan od najvećih neprijatelja Zapada, je predstavljao opasnost za Saudijsku Arabiju. U to vrijeme, Egipćani i Saudijci su vodili proxy rat u Jemenu – koji je nazvan Sjeverno jemenski građanski rat, koji je završio pobjedom Saudije u 1970. godini.

Saudijci su oduvijek bili fundamentalistički diktatori, sa strašnim kršenjem ljudskih prava. Takve stvari nikada nisu smetale zapadnim vladama.

Nasljednički režimi Saudijske Arabije su oduvijek bili podržavani od strane SAD-a i Velike Britanije – ponajviše zbog ogromnih naftnih rezervi koje ova pustinjska država posjeduje. Da je Saudijska Arabija pala pod utjecaj Nasserovog Egipta, to bi se pokazalo kao katastrofa velikih razmjera za Zapad. Kada je Izrael srušio Nasserovu vladu, to je ujedno izbrisalo mogućnost arapske pobune.

U ranim 1970. godinama, Izrael je donio još jednu ključnu odluku. Odbili su ruku pomirenja pruženu od strane novog egipatskog predsjednika Anwara Sadata – koja bi ujedno pružila i potpunu sigurnost Izraelu, te normalizirala odnose dvije države. Jedino je Egipat od svih arapskih država u to vrijeme, imao nešto nalik na vojsku. Tokom proteklih pet decenija, Izrael je umjesto pomirenja nastavio politiku aneksije i širenja svojih ilegalnih kolonija putem diplomatije i pregovora.

Kao rezultat toga, Izrael je postao sve omraženiji i izoliraniji na međunarodnoj sceni, baš kao i južnoafrička vlada u vrijeme aparthejda. Ključna stvar jeste da Izrael uživa bezuvjetnu podršku SAD-a, koja je i više nego ojačana dolaskom Donalda Trumpa na vlast. Ili tako barem izgleda.

Ironično, Trumpova odluka u decembru da prizna Jeruzalem kao glavni grad Izraela, je dovela do novih problema za Izrael. Trumpova odluka nije donijela nikakvo dobro za Izrael, već naprotiv – mogla bi se pokazati kao prekretnica.

Trumpov potez i nije bio toliko iznenađenje. Biznismen kakav jeste, sigurno je primjetio izjave svojih kolega poput Warren Buffeta – dugogodišnjeg američkog magnata koji je 2013. godine opisao Izrael kao “vodeću, najveću i najsigurniju državu za investicije van SAD-a“.

Palestinci s druge strane nemaju skoro nikakvu moć, novac ili utjecaj. Pored toga, oni nisu kulturno povezani sa SAD-om na način na koji je Izrael, kroz svoj razvijeni cionistički evangelistički pokret. I sama Republikanska stranka u SAD-u uživa veliku podršku evangelističkog pokreta.

Vodeće zapadne korporacije kao što su Barclays, Nestle i Intel, vode ogromne poslovne poduhvate u Izraelu. Prošle godine je Intelov izvršni direktor za SAD, Brian Krzanich, rekao tokom posjete Izraelu “da Intel sebe smatra koliko američkom toliko i izraelskom kompanijom“.

Očigledno nikakvu ulogu ne igra činjenica da samo 100 kilometara udaljena od Jeruzalema, izraelska okupirana teritorija Gaze je dom za 1,5 miliona Palestinaca koji su nagurani na teritorij manji od Andore. Pojas Gaze, 140 kvadratnih kilometara u veličini, je ustvari otvoreni zatvor. Također je pod morskom i zračnom blokadom – a Palestinci unutar Pojasa Gaze su izloženi nasumičnom teroru, kolektivnim kažnjavanjem i uskraćivanjem osnovnih ljudskih prava.

Gotovo kompletan nedostatak samokritike izraelske vlade je rezultat činjenice da se vladajući režim naklonio krajnjoj desnici. Prije jedne generacije i više, postojao je ljevičarski pokret u Izraelu. Međutim, mnogi protivnici tog pokreta su odigrali ulogu da se on uništi i marginalizuje. Trenutno je došlo do toga da bilo kakva kritika upućena Izraelu se etiketira kao “antisemitska“.

Čak ni vodeći američki političari i diplomate nisu pošteđeni takvih etiketa. Tokom 2014. godine, tadašnji američki državni sekretar John Kerry je kazao da “raste međunarodna zabrinutost zbog manjka legitimnosti kampanja koje provodi Izrael“.

Kerry se dotaknuo problema bojkota i raznih drugih problema slične prirode koji su išli na štetu Izraelu, a koji su se dešavali širom Evrope. Nedugo poslije, Kerrya je izraelski premijer Benjamin Netanjahu prozvao da je pao pod antisemitski utjecaj.

Činjenica je da se i Netanjahu i njegovi saradnici boje međunarodnih bojkota i toga da ne postoji legitimnost brutalnosti izraelske politike. Dok SAD možda pruža bezuvjetnu podršku, ne postoji garant da Izrael može vječno nastaviti sa ovakvom politikom.