Iranski predsjednik Hassan Rouhani
Iranski predsjednik Hassan Rouhani

Iran stoji uspravno: Propao je plan američke "duboke države"

Islamska Republika Iran je još jača nego što je bila prije 28. decembra, 2017. godine. Tog datuma, međunarodni mediji su prenijeli da protesti bijesne u Iranu. Bijela kuća, američki State Department i američki mediji su se bacili na posao i počeli slaviti proteste, time dodatno demonizirajući iransku vladu. Sve je završilo kroz par dana, i pored hitnog sastanka Vijeća sigurnosti UN-a, bilo je jasno da se “Iransko proljeće“ neće završiti kako je Zapad očekivao. Za razliku od “revolucija“ u Libiji i Siriji, napori Washingtona da potpali vatru su bili bezuspješni.

Čekanje pravog trenutka na nerede

U stvarnosti, prvi protesti koji su pokrenuli val nestabilnosti su sazvani od pristalica vlade. Problem koji je pokrenuo mase na ulicama Mashhada, bila je pronevjera javnog budžeta od strane banaka. Ti protesti su se proširili kroz ispoljavanje nezadovoljstva stanjem socijalne pomoći i finansijskim tržištem.

Predsjednik Rouhani je povezan sa Iranskim reformističkim pokretom. Trenutni iranski predsjednik je liberalniji nego ijedan od njegovih kolega, i više favorizuje slobodno tržište. Potpisao je nuklearni sporazum u nadi da će skidanjem sankcija ojačati Iran. Mnogi od mladih ljudi koji su protestvovali 2009. godine, su slavili kada je Rouhani preuzeo funkciju 2013. godine.

Rouhani se postavio kao “glas promjene“ utišavajući državnu islamsku revolucionarnu ideologiju. Mnoge figure iranske politike koje sebe nazivaju “principijalistima“ su označeni i kao tvrdokorni elementi  a oni su smatrali Rouhanija “umjerenim“ i bili su stava da njegova politika potkopava Islamsku Revoluciju. Prvi val demonstranata je Rouhanija smatrao izdajicom. Oni koji su protestvovali u Mashhadu nisu tražili da se svrge Islamska Republika, već da se uvedu suštinski principi iste, a to su “Ne kapitalizam već Islam“ i “Rat protiv siromaštva i bogatstva“.

Međutim, sa izvještajima da neredi izbijaju širom Irana, glavni protivnici iranske vlade su se odmah dali u akciju. Bogata zapadnjački orijentirana omladina sjevernog Teherana, koja je poznata po podzemnim velikim zabavama i iskrivljenoj slici o SAD-u, je odmah izašla na ulice u blizini Teheran Univerziteta, razbijajući prozore i paleći auta.Na drugim mjestima, mase Iranaca su tražile vraćanje autokratskog režime od prije 1979. godine, ponavljajući “Reza Šah! Reza Šah!“. Teroristička organizacija poznatija kao Mujahadeen E-Khalq (MEK), nasilna sekta koja je sarađivala sa Sadamom Husejnom, a koja sebe naziva “islamističkim marksistima“, poslala je svoje pristalice na ulice, noseći plakate sa slikom svog vođe u egzilu, Maryama Rajavia, čime su samo doprinijeli stvaranju nasilja.

Strateški odgovor Islamske Republike

Početni protesti su bili brzo zaboravljeni kada je američka bizarna koalicija iz bogatih naselja preuzela scenu. Izolirana manjina koja se zalagala protiv sadašnje iranske vlade je imala veoma malo podrške među narodom ponajviše zbog rasističkih slogana, poziva na autokratsku vlast te ekstremističku retoriku MEK-a. Protesti su svakim danom postajali sve nasilniji, paljenja su policijska auta i stanice te se javno prizivala pomoć SAD-a. Obično stanovništvo je shvatilo da je to pokušaj puča te se niko nije pridružio ovoj manjini.

Slijedeći standard “obojenih revolucija“, američki mediji su predstavili demonstrante kao aktiviste za ljudska prava, ignorišući njihove stvarne razloge protesta i ciljeve. Kako su protesti slabili, američki mediji su sve više te iste “aktiviste“ stavljali u centralni fokus.

Odgovor Islamske Republike je demonstrirao stratešku briljantnost u dobu društvenih medija.

- Narod ima pravo da kritikuje vladu i proteste, ali protesti postoje da bi poboljšali stanje države i života njenog stanovništva. Kritika je suprotnost nasilju i uništavanju javne imovine. Rješavanje problema ne ide preko noći, već treba vremena. Vlada i narod trebaju sarađivati da bi riješili probleme – kazao je Rouhani.

Rouhanijeva izjava je ulila nadu njegovim reformistima da se i o njihovim problemima raspravlja, te nema potrebe da postanu toliko očajni da se pridruže nasilju izazvanom pristašama SAD-a i protiv državnih ekstremista. U međuvremenu, Revolucionarna Garda i Pokret Principijalista su održali masovna mirna okupljanja, podržavajući Islamsku Republiku, i u prvi plan stavljajući državne antikapitalističke principe. Ne iznenađuje činjenica da su slike sa tih protesti korištene od strane zapadnjačkih medija u svrhu prikazivanja “protiv državnih protesta“.

Trump o pahlavističkom rasizmu

Na svom Twitter profilu, Trump je optužio Islamsku Republiku za “rasipanje državnog bogatstva na finansiranje inostranih terorističkih grupa“. Time je samo prenijeo ranije izjave svog govora u UN-u: “Agresivni režimi ne mogu izdržati zauvijek, i doći će dan kada će iranski narod morati izabrati. Da li će ići dalje putem siromaštva, krvoprolića i terora? Ili će se vratiti svojim ponosnim historijskim korijenima kada su bili centar civilizacije, kulture i bogatstva, gdje je narod bio sretan i uspješan? Napori iranskog režima da finansira terorističke organizacije su u suprotnosti sa naporima svih susjednih država koje se zajedno bore protiv tih grupa.“

Ova retorika je očigledno uperena ka nacionalistima i pristalicama iranske monarhije. Zajedničko nezadovoljstvo ovih grupa bogatih Iranaca se svodi na činjenicu da Islamska Republika pomaže narode i etničke grupe koje oni smatraju rasno inferiornim. Ustav Islamske Republike striktno i isključivo zabranjuje rasizam, ali vjerovanje da su Perzijanci etnički superiorniji nad Arapima, Kurdima, Afrikancima i ostalima je okosnica pahlavističke ideologije. Ove rasne ideologije opstaju među bogatim ljudima unutar iranskog privatnog sektora.

Međutim, dosta ozbiljnija grupa iranskih nacionalista ne vjeruje Trumpu i  njegovim argumentima. Ono što Trump smatra “podrškom teroristima“ i “rasipanjem državnog bogatstva“ su ustvari napori Irana da stabilizuje region. U Iraku, Iran je podržao šijjske snage koje su se borile protiv ISIL-a i koje su pokušale i uspjele održati Irak cjelovitim. U Siriji, Iran podržava sekularnu vladu koja se bori protiv talasa Al-Qaidinih ekstremista. Iranska uloga u regionu nije da stvara mreže terorista, već da se osigura kakva takva budućnost regiona koji je i ovako haotičan.

Saudijska Arabija, Izrael i SAD čini se imaju drugačije planove za Bliski istok, i svoje napore ulažu u pružanje podrške svim vidovima rušenja država koje im se ne sviđaju. Rezultat toga je masovna izbjeglička kriza i jačanje mreže terorista.

Iran se već suočio sa ogromnom količinom terorizma i ilegalnog švercanja droge te posljedicama toga, na svojoj granici sa Afganistanom, a iranska vojna pomoć snagama u Siriji i Iraku se čini logična za svakog razumnog čovjeka koji stremi ka boljem životu i budućnost. Čak i najtvrđi nacionalisti koji siju mržnju prema arapskim državama i Arapima generalno, shvataju da ukoliko Sirija i Irak postanu žrtve krvoprolića, iranski narod neće biti siguran. Stoga, Trumpove izjave jednostavno ne piju vode.

Propast zbunjenog pokušaja

Za razliku od Baracka Obame, kojeg su mnogi Iranci poštovali zbog njegovog poznavanja Islama, Donald Trump je uveliko omražena ličnost u Iranu. Kao bogati biznismen poznat po nemoralu i opsjednutosti novcem, Trump je skoro pa karikatura svega onoga čemu se Khomeini protivi. U nedavnom događaju “Dan za zaustavljanje globalne arogancije SAD-a“, iranski narod se mirno okupio u znak protivljenja Trumpu, iskazivajući prijateljske slogane američkom narodu govoreći “Dole američki režim, dugo živio američki narod“.

Trumpova glasna podrška iranskim nedavnim protestima im nije pomogla. Naprotiv, njegova podrška im je umanjila bilo kakve simpatije i koje su imali unutar Irana. Rouhani se osvrnuo i na izjavu Trumpa kazavši: “Ovaj čovjek u Americi koji danas pruža podršku stanovnicima Irana, je te iste stanovnike prije par mjeseci nazvao teroristima. Ovo je čovjek koji je do svoje srži protiv Irana i koji nema pravo da izjavljuje simpatije prema Irancima.“

Mnogi u CIA-i i drugim američkim obavještajnim službama, koji su usavršili svoje metode tajnih operacija koje služe hegemonističkim interesima SAD-a, su vjerovatno utišali Trumpove izjave podrške antiiranskim protestima. Izgleda da Trump nije pokušao pomoći tim ljudima, već je time popravljao vlastiti rejting među redovima svojih pristalica kao što su Sheldon Adelson i drugi prijatelji izraelske Likud partije. Trump je svjestan da svojim navijanjem neće pomoći nikome, međutim to mu donosi poene na domaćem tlu.

Nedavni događaji iz Bijele Kuće, kao što su priznanje Jerusalema, pokazuju nivo očajnosti kojim Trump pokušava pokazati svoju lojalnost Izraelu. Iako je konstantno nazivan “fašistom“ i antisemitom, te ga CNN i ostale mainstream mediji mrze, njegovi napori da održi prijateljstva sa Likud partijom i kršćanskim cionistima su se povećali. Njegova pretjerana retorika protiv Irana nije ustvari strateška, već ključna stvar koju njegove pristalice žele čuti iz njegovih usta.

Američki ambasador pri UN-u, Nikki Haley, je sazvala hitno zasjedanje Vijeća sigurnosti da bi se raspravila pitanja o Iranu. Haley je iskoristila sastanak da iznese poduži govor protiv iranske vlade. Činilo se i više nego očiglednim da se iza njenih riječi krije podrška neprijateljima Irana, posebno onima u Tel Avivu. Međutim njeno izlaganje je izazvalo veliko neslaganej u dvorani, a čak su i neki od bližih saveznika poput Francuske osudili američko petljanje u iransku unutrašnju politiku.

Kako se kriza bližila kraju, lažne vijesti su počele kružiti američkim medijima. Izjave da je bivši iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad uhapšen zbog izazivanja protesta su bile na naslovnicama zapadnih novina i vijesti. Ova priča je izmišljena, a prvo su je negirali advokati Ahmedinejada, a potom i njegovi sinovi. Nekoliko dana nakon što su protesti završili, Ahmedinejad je održao javni susret sa kurdskim aktivistima. Međutim, o tome niko nije pisao, a lažne vijesti su nastavile kružiti internetom.

Bez ponavljanja 2009.

Dok mnoge sile unutar vlade SAD-a iza zastora pokušavaju da uguše rastuću moć Rusije, Kine, Irana i ostalih nezavisnih država, Trumpova administracija se konstantno naklanja manjinskim bogatim frakcijama unutar američke vlade. Ove grupe često imaju kratkoročne interese, i za razliku od bankovne elite ili obavještajaca, ne razmišljaju o dugoročnim strateškim i geopolitičkim ciljevima.

Sa Obamom na čelu, nemiri koji su pratili iranske izbore u 2009. su se odužili i imali su potencijala da unište dobar dio državne stabilnosti. Obama je svoje riječi strateški birao, dok su u isto vrijeme američki mediji radili na promoviranju protivdržavnih snaga. U to vrijeme, ključne snage unutar američke vlade, koje se sada slažu sa Trumpom, su se protivile Obaminim izjavama kazavši da “nije dovoljno glasan u izjavama svoje podrške iranskim protestima u 2009. godini, dodajući čak i da je Obama tim aktivistima pljunuo u lice“.

U prvim sedmicama 2018. godine, sa novom administracijom, Bijela kuća se drugačije ponijela nego 2009. godine, a i rezultati su bili mnogo drugačiji. Dok su Trump i Haley urlali svoju podršku protestima, pokušaji američkih pristalica u Iranu su propali. Stabilnost je vraćena na ulice u roku par dana, a Revolucionarna Garda je srušila izolirane, nasilne grupice koji su se pokušale sukobiti sa masivnim mirnim okupljanjem Garde i Principijelista.

Velika vjerovatnoća je da će upravo Iranci koji podržavaju tvrdu liniju, koju američki mediji mrze, postati krajnji pobjednici svih ovih nereda koji su izazvani upravo Rouhanijevom promjenom tržišne politike. Ovaj incident pokazuje da nuklearni sporazum koji je potpisao Rouhani nije nimalo ublažio želje SAD-a da uništi revoluciju, a to je upravo ono što Principijelisti ponavljaju svo vrijeme.

U prvim mjesecima 2018. godine, poprilično je jasno da je visok nivo nejedinstva i sukoba interesa u Washingtonu rezultirao ogromnim geopolitičkim porazom SAD-a. Napori da se sruši iranska vlada su je ustvari samo ojačali.




Top