Hezbollah danas: Moć, novac i ljudi

Sa posljednjim ispaljenim metkom 2006. godine i odlaskom izraelske vojske, Liban je počeo liječiti svoje rane. Istovremeno, Hezbollah, koji je uspješno preokrenuo tok rata, počeo je svoju obnovu – ovog puta, na potpuno drugačiji način.

Koristeći poštovanje koje je stekao borbama širom Libana, dok je libanska vojska gledala iz sigurnih uvala na sjeveru, Hezbollah je započeo desetogodišnji proces reorganizacije iz čisto odbrambene vojske do potpune političke organizacije. Lider Nasrallah bio je konzistentan, metodičan i nepokolebljiv u ovim nacionalističkim ciljevima i time je povukao prethodno pro-zapadne libanske političke stranke ka zajedničkom cilju očuvanja vlastite države. Svi znakovi su ukazivali na ogroman uspjeh.

Sjećanje na rat iz 2006. godine - i njegove strašne posljedice - svakodnevno živi u glavama svih ljudi ovdje. Međutim, bez izuzetka, desetine Libanaca intervjuisanih za ovaj članak jasno je reklo da žele mir iznad svega. Međutim, očigledna postojanost izraelskog ekspanzionizma – prošlog i sadašnjeg – koleba njihov optimizam.

Osim unaprijeđene vojske, fundamentalna promjena je bila u oblasti pristupa javnim socijalnim službama, koja je očigledno falila pod libanskom vladom prije 2006. godine. Tokom i nakon građanskog rata 1975-1990, libanska centralna vlada tog vremena zanemarila je odredbe o uslugama za javnost. Opštinski izbori nisu održani već 35 godina, čime su ljudski, finansijski i tehnički kapaciteti u potpunosti zastarjeli, zbog čega su mnoge od institucija imale samo simboličnu ulogu. Hezbollah se probio i u parlament (koji je u prošlosti isuviše često implementirao lažni zapadni model demokratije jer ignoriše istinske interese onih koji su glasali u njihovu korist) gdje je nepokolebljiv u direktnom zastupanju svih Libanaca, bez obzira na vjerske ili bilo kakve druge pripadnosti.

Hezbollah finansira niz filantropskih i komercijalnih aktivnosti i institucija, uključujući bolnice, medicinske centre, škole, sirotišta, rehabilitacione centre za hendikepirane, supermarkete, benzinske stanice, građevinske kompanije, radio stanicu (Nur) i javnu televiziju (Al Manar). Zdravstvena zaštita je sada univerzalna i uveliko subvencionirana, skoro besplatna. Ove usluge su direktno koristile Libancima koji su očajnički trebali ovaj vid poboljšanja, a koji je također bio direktan odraz prošle libanske vlade i njene nespremnosti na pružanje ovakvih usluga.

Na pitanje o vjerskom utjecaju Hezbollaha u okviru svoje filozofije nacionalizma, Hadi (moj sagovornik – pogledajte prethodni dio teksta) je komentarisao: "Ovo je dio razloga. Liban je oduvijek bio zemlja mnogih kultura i mnogih religija", započe on. "Velika razlika je u tome što je većina pripadnika Hezbollaha, poput Nasrallaha, šiitske vjerske orijentacije. Vjerujemo u obrazovanje. Vjerujemo u toleranciju prema drugim kulturama i religijama. Mi ih uključujemo u svoje programe!" Ponovo se približio kako bi mi tiho rekao: "Sunitska kultura ne uključuje i ne tolerira. Ne promovira obrazovanje. Kada smo se borili u ratu, šiiti su se borili zajedno sa sunitima, sa kršćanima i Druzima. Svi smo se borili za ovu slobodu i opstanak Libana. Borili smo se jedni za druge i nikog nije bilo briga ko kojoj religiji pripada. Liban nij..." i ovdje Hadi poravnava svoj indeksni prst kvadratno za stolom, "...Liban nije Saudijska Arabija!"

Iako su neke od ovih socijalnih usluga bile uspostavljene 2006. godine, osnovna promjena je bila u oblasti inkluzije odnosno uključivanja stanovništva u njene programe i usluge. Kao glavna šiitska grupa, prije rata, javne službe, koje su prvenstveno finansirane sa godišnjim doprinosom od 1,2 milijardi dolara od strane Irana, su bile dramatično ograničene na pružanje usluga onima slične vjeroispovjesti. Kada je rat ponovo počeo, Hezbollah je otvorio svoje bolnice svim Libancima, dok je broj žrtava nastavio da raste. Time, Hezbollah se veoma brzo otvorio svim ljudima nebitno koje vjeroispovijesti. Ta promjena koja zagovara uključenost svih je samo prenesena i na druge socijalne usluge.

Prema riječima Hadija, dok je Izrael koristio prvi prekid vatre UN-a da ukloni dokaze o svom porazu – uklanjanjem olupina 200 i nešto tenkova – Libanci su se pitali kako će obnoviti namjerno uništenu infrastrukturu svoje države: puteve, brane, elektrane, mostove, aerodrome, morske luke, vladine zgrade i bolnice.

U okviru svoje strategije odbrane od budućih upada, Hezbollah je pristupio reorganizaciji oblasti vojnog otpora, zdravstvene zaštite i socijalnih službi sa istim žarom. Godine 1996. Izrael je opet napao južni Liban, što je opet izazvalo veliku štetu infrastrukturi. Nakon ovog napada, Hezbollah je započeo mukotrpan proces rekonstrukcije. Statistika pokazuje da je za dva mjeseca obnovljeno 5.000 kuća u 82 sela, popravljeni putevi i infrastruktura, te je isplaćena naknada za 2.300 poljoprivrednika. Kao rezultat ovih aktivnosti, Hezbollah je nagrađen sa mnogostruko većom podrškom šiitskih građana, koji su ponudili svoje glasove članovima koji se kandiduju za parlament.

Kasnije, 2006. godine, zdravstvene i socijalne službe Hezbollaha zauzele su centralnu ulogu u odbrani od Izraela. Poslije izraelskog bombardovanja koje je trajalo trideset i četiri dana, prva akcija Hezbollaha bila je da zaustavi svoje vojne napore i preusmjeri svu svoju energiju ka socijalnim uslugama i rekonstrukciji. Hezbollah je snabdio raseljene ljude vodom, hranom i skloništem, a također je obećao da će isplaćivati ​​naknade ljudima čije su kuće uništene, nudeći 12.000 dolara za najam i namještaj dok se stanovi ne rekonstruišu. Ove aktivnosti povećale su povjerenje javnosti u Hezbollah, ali one čine samo mali dio ukupnih socijalnih usluga ove stranke.

Hezbollah je prepoznao koristi koje su ove usluge pružile njegovoj reorganizaciji u formalno političku partiju. To je doprinijelo sve jačem političkom prisustvu te je osramotilo libanski parlament koji je onda i sam povećao državna izdvajanja za slične projekte da bi se suprotstavio svojim konkurentima. Situacija je ustvari bila dobra za sve. Danas, Hezbollah više niko ne može etiketirati kao “terorističku organizaciju“ – etiketa koju više ne prihvata ni Evropska unija niti bilo koja druga racionalna država na svijetu, i pored američkih napora.

Oslanjajući se na libansku javnost kao cjelinu, Hezbollah je razvio visoko organizovan sistem zdravstvenih i socijalnih usluga. Sistem usluga sastoji se od Socijalne jedinice, Obrazovne jedinice i Islamske jedinice za zdravlje, koje zajedno čine mrežu javnih usluga. Prije 2006. godine, mnoge od javnih organizacija Hezbollaha bile su zakonski registrovane u libanskoj vladi kao nevladine organizacije, status koji je pružio određenu pravnu zaštitu i pomogao u njenoj saradnji sa drugim organizacijama koje su bile predodređene protiv imena "Hezbollah". Zbog porasta formalne i političke moći, ova fasada više nije potrebna.

Socijalna jedinica je ustvari kišobran četiri organizacije: Fondacije za izgradnju džihada; Fondacija šehida (mučenika); Fondacija za ranjenike; i Odbora za podršku Khomeiniju. Postratna Fondacija za izgradnju Džihada, Jihad El Binaa, postala je jedna od najvažnijih usluga u Libanu. Prije rata, ova institucija bila je odgovorna za izgradnju infrastrukture i osigurala je vodosnabdijevanje za oko 45 posto stanovnika južnih predgrađa Bejruta. Nakon izraelskog zračnog bombardovanja Libana u ljeto 2006. godine, Fondacija za izgradnju Džihada postala je neophodna, procenjujući štetu i davajući naknade za rekonstrukciju stanarima južnog Libana i južnog predgrađa Bejruta.

Zauzvrat, Fondacija šehida pruža kontinuiranu finansijsku pomoć za one porodice koje su izgubile rodbinu u ratu, a Fondacija za ranjenike vrši istu uslugu porodicama čiji su članovi ranjeni tokom rata. U kombinaciji, ova tri finansijska programa dala su veliki optimizam i nadu Libancima, koji sada znaju da i u slučaju novog rata, imaju nekoga ko će brinuti o njima.

Islamska jedinica za zdravlje također ima vitalnu funkciju u ispunjavanju potreba javnog zdravstva. Od 2007. godine posluje kroz tri bolnice, dvanaest zdravstvenih centara, dvadeset klinika i dvadeset stomatoloških ordinacija. Islamska jedinica za zdravlje postala je toliko efikasna da je od nje zatraženo da preuzme nekoliko vladinih bolnica u Južnom Libanu i dolini Bekaa. Ova jedinica pruža zdravstvenu zaštitu stanovništvu sa niskim primanjima potpuno besplatno. Osim toga, jedinica za islamsko zdravlje učestvuje u pružanju besplatnog zdravstvenog osiguranja i pokrivenosti lijekovima preko mreže svojih lokalnih apoteka. Da bi ispitao ovu tvrdnju, pitam svog vozača i prevoditelja Kifaha, koji će uskoro dobiti drugo dijete – tačnije sina – da li se ovo odnosi i na njega, jer on i njegova supruga nisu šiiti već Druzi. Priznaje da njegova žena radi u lokalnoj klinici te imaju kakva takva primanja, ali potvrđuje: "Da, i za nas je besplatno, ja i žena ne plaćamo ništa. Vidite, to je isto za većinu Libanaca, osim za one koji imaju visoka mjesečna primanja. Oni naravno moraju platiti nešto. Za sve ostale je besplatno.“

Obrazovna jedinica je pružala visoko potrebne usluge u oblasti obrazovanja. Prije 2000. godine, osnovno i srednje obrazovanje se smatralo nekvalitetnim, sa izuzetkom škola koje su bile privatne i na koje nisu mogli ići oni sa srednjim i niskim primanjima. Hezbollah je počeo da rukovodi sopstvenom mrežom škola koje su skromno naplaćivale usluge šijjskom stanovništvu. Konačni rezultat je bio da je ovaj primjer slijedila i libanska vlada, te je na kraju osnovno i srednje obrazovanje postalo besplatno i univerzalno.

Hezbollah i dalje upravlja sopstvenim školama i navodno služi preko 14.000 učenika, a također osigurava biblioteke, stipendije i finansijsku pomoć za knjige, koje kupuje u velikoj mjeri i distribuira svojim učenicima i studentima. Hezbollahova poboljšanja u obrazovanju idu pod ruku šiitskom stanovništvu koje u svojoj doktrini visoko cijeni obrazovanje.

U današnjem Libanu, Hezbollah koristi svoje vojne uspehe, poboljšanja društvene infrastrukture i prisustvo profesionalnih medija, kako bi javnosti i svijetu predstavio održivu vladinu alternativu. Nije iznenađujuće da njegova nacionalna popularnost nastavlja da raste. Trenutno, Hezbollah ima dvanaest od 128 poslaničkih mjesta dostupnih muslimanskim političkim strankama, ali tokom nedavne koalicije 8. marta, pedeset sedam mjesta je pod njegovim direktnim utjecajem. Nadalje, Hezollah ima veliki državni utjecaj i to preko svoja tri državna kabineta. Sa prvim nacionalnim izborima u devet godina, koji su planirani 7. maja 2018. godine, vjerovatnost je da će se njegov udio u vlasti još više povećati.

Trenutna libanska parlamentarna struktura rezultat je pregovora koji su okončali građanski rat. Jedinstvena karakteristika libanaskog parlamenta je princip "konfesionalne raspodjele". Prije, tokom izbora održanih između 1932. i 1972. godine, mjesta su raspoređivana između kršćana i muslimana u odnosu 6 prema 5. Do 1960. godine, muslimani su počeli otvoreni otpor prema tom sistemu. Poslijeratni Sporazum Taif iz 1989. godine, koji je efikasno okončao građanski rat, obavezao je Parlament da osigura jednaku zastupljenost kršćana i muslimana, pri čemu je svaka od ove dvije konfesije imala po 64 zastupnika. Uz to, svaka vjerska zajednica – šiitska, sunitska, alevitska, kršćanska, zajednica Druza kao i pripadnici Hezbollaha – je mogla voditi svoje kampanje za parlamentarna mjesta. Tokom 1992. godine Hezbollah je po prvi put učestvovao na libanskim izborima, osvajajući 12 od 128 mjesta u parlamentu. Godine 1996. organizacija je osvojila 10 mjesta, a 2000. godine uzela 8 mjesta.

Međutim, nakon rata 2006. godine, na izborima 2009. godine Hezbollah je osvojio dvanaest mjesta. Sa Izraelcima koji su i dalje bili na umu svim Libancima, a pogotovo na naslovnicama štampe ili na tv-u, sigurno je kazati da Hezbollah i nije daleko od toga da dobije i veliku većinu u predstojećim izborima. Da bi se to desilo, to mora biti, ne zbog većinskog šiitskog stanovništva, već većinskog libanskog naroda koji se sastoji od raznih vjerskih pripadnosti. Jedan važan ustavni zakon čini to zaista mogućim: Univerzalno pravo glasa – gdje svi glasači imaju pravo da glasaju za bilo koju stranku po njihovom izboru, od kojih mnoge imaju zajedničko krajnje načelo: samoodrživost.

Liban je neuobičajen po tome što je državni kabinet od tri ministra, po zakonu, izvršna vlast zemlje, koja ima veću moć od predsjednika, premijera ili parlamenta, a koji su tijela koja ustvari biraju taj kabinet. To znači da koalicija partijskih sjedišta može donijeti kabinet po njihovom izboru. Ovdje je jasno pokazana politička moć Hezbollaha.

U tom cilju, Hezbollah je 14. marta prvo pregovarao o savezu između nekoliko stranaka, uključujući kršćansku i sunitsku. Rezultat toga je da se krajem decembra 2009. godine libanski parlament zakleo u novom kabinetu, a u kojem dominira upravo Hezbollah na čelu takozvanog 14. martovskog Saveza. Taj potez je osigurao Hezbollahu dva mjesta u vrhovnom kabinetu tri ministra, te mjesto predsjednika države, a koje je bilo namijenjeno lojalisti, bivšem generalu Michelu Aounu. Zauzimanje tih pozicija je imalo veliku političku vrijednost.

Međutim, u kabinetu 3 premijera utjecaj je bio poprilično podijeljen, kao što je pokazao Saad Hariri kada se pobunio protiv 14. martovskog Saveza te raskinuo veze s njima, upravo zbog izbora Aouna na mjesto predsjednika države. Hariri, koji je pogrešno procijenio vlastitu moć, je naposlijetku priznao bivšeg generala Aouna, međutim, to je uništilo njegove odnose sa Savezom zauvijek.

Nedavni egzodus Haririja u Saudijsku Arabiju i Francusku – a kasnije navodno i u Iran - nije pomogao njegovoj reputaciji u parlamentu ili narodu. Alijansa FPM-a i Hezbollaha bila je nova i jača koalicija koja se sada naziva Koalicija 8. marta, u kojoj vodeću riječ imaju šiitski zvaničnici, a koja je direktan rezultat Haririjevog bijega.

Nadalje, u februaru 2006. godine, Michel Aoun i Hassan Nasrallah potpisali su memorandum o razumijevanju koji je zatražio širok spektar reformi, kao što je garantovanje jednakog pristupa medija za kandidate i omogućavanje prava na glas libanskoj dijaspori. Ovo je bio pokušaj da se izbjegne postojeća koalicija Hariri - Jumblata na vlasti. Memorandum FPM - Hezbollah je praktično jednoglasno usvojen što je pokazatelj Hezbollahovog utjecaja. Nadalje, prema anketi Bejrut centra za istraživanje i informisanje, 77% kršćana je odobrilo taj sporazum. Ova međureligijska podrška već daje određene naznake u pogledu predstojećih izbora.

Liban danas: Od naroda i za narod!

Hezbollah kao vojna jedinica više ne stvara rivalitet te nema vlastitu autonomiju od libanske vojske. Hadi ističe da je Hassan Nasrallah javno objavio svoju podršku vojsci i parlamentu. S obzirom na to da je prisustvo velikog broja libanskih kopnenih snaga u Bejrutu koncentrisano blizu južne granice, to se smatra kao određena vrsta štita. Hadi potvrđuje da je u pogledu taktike, municije, snabdijevanja i komandovanja Hezbollah ostao nezavisan, ali da će opet u slučaju strane invazije Liban braniti obje vojske koje su obećale da će komunicirati o strategiji i dijeliti obavještajne podatke. Međutim, ništa od navedenog se nije desilo još od 2006. godine.

Hadi, kao i desetine ljudi koji su intervjuisani u Bejrutu i širom Libana, žele mir. Nažalost, oni znaju da rat ne ovisi od njih. Rat od 1963. godine je uvijek bio nametnut Libanu. Čak je i navodni građanski rat proizveden spolja, a zatim je ostavio ožiljke na ulicama svih gradova; naročito Bejruta. Hadi ističe sličnosti sa onim što se desilo u Siriji, uprkos činjenici da većina Libanaca ustvari ne žali Sirijce zbog njihove davne uloge u podstrekavanju libanskog građanskog rata po naređenju Amerikanaca i Izraelaca.

Ono što Hadi osjeća sam mnogo puta već vidio u očima Libanaca i to dok sam pričao sa mnogim ljudima koji su intervjuisani u barovima, kafićima i ulicama Bejruta. Novinar sa profesionalnim namjerama nema čega da se plaši u Libanu. Palestinski izbeglički kampovi su sasvim druga stvar i izuzetno su opasni, ali su rasprostranjeni širom Libana, a čuvani od strane UN-a. Ali, na južnoj granici, novi rat se izgleda ponovo sprema.

Izrael je ponovo počeo svoju predratnu retoriku, jasno je izjavio da će opet napasti kako bi zaustavio rastuću vojsku Hezbollaha. Ovo, kao pravi nacionalizam, zanemaruje činjeničnu stvarnost. Hezbollah nije vojska. To nije niti politička partija niti društveni pokret. Hezbollah je jednostavno Liban.

U Libanu leži njegova istinska sila: Snaga libanskog naroda i njihova prirodna, ljudska želja za slobodom od ugnjetavanja.

Naš razgovor se sada privodi kraju - dok obojica stojimo te se snažno rukujemo, poslednji put gledam u duboke teške oči čovjeka koji svoju nadu za bolje sutra temelji na svojoj vjeri, svojoj naciji, svome narodu – pa čak i na ovom reporteru ispred njega. Da ćemo svi zajedno jednom za sva vremena spriječiti ponovne ratove i tragedije.

- Hoćeš li se ponovo boriti? - je posljednje što ga pitam.

Puštajući moju ruku, Hadi odgovara na moje pitanje novim pitanjem; i to onim koje ustvari zaokružuje sve ono o čemu smo pričali uz cijelu jutarnju kafu:

“Da li imam izbor?“

Zaista...




Top