Priča o američkoj oholosti: Pet lekcija historije poraza SAD-a

Lekcije historije? Kome još to treba? Svakako ne sadašnjim glumcima, pojedincima koji bježe od historije, prošlosti i svakojakog znanja. Međutim, samo onako, uzmimo par minuta da razmislimo o tome koje lekcije je naučila svjetska supersila, jedini hodajući šerif naše planete, u zadnjim godinama prošlog i prvim godinama ovog stoljeća. One su naravno opisivale eru prije Trumpa, i iako smo u eri mračnih tajni na koje se svi podsmjehujemo, ta era je već stvar prošlosti, mračne i tmurne kao faraonske grobnice.

Hajde da počnemo na ovaj način: možete razmišljati o dobi poslije hladnog rata, godinama nakon implozije Sovjetskog Saveza 1991. godine, kao trenutka prve opioidne krize u Americi. Političari i potencijalni političari u zemlji su zatim uzimali "droge" vojne moći i imali izuzetne vizije planete dostupne za zauzimanje i vladanje, zauvijek.

U svijetu bez druge supersile – prije Putina, Rusija je bila razbijena, osiromašena ljuska bivšeg Sovjetskog Saveza, dok je Kina i dalje ulazila u kapitalistički svijet, komunistička zvijer u brlogu - očigledno se ukazala krajnja prilika historije. I da bi se uspeli na krmu USS Amerike (Dick Cheney), formirali su tim najvećih oportunista, muškaraca i žena, koji će u januaru 2001. godine okupirati glavne urede administracije Georga W. Busha. To je naravno uključivalo Cheneya, koji je nakon nadgledanja potrage za najboljim kandidatom za potpredsjednika, sam sebe postavio na tu poziciju. Kao grupica, oni  nisu mogli biti spremniji za američki trenutak pod suncem. Počeli su se pripremati godinama ranije i izašli su u javnost kao prvi think tank – Projekt Novog američkog stoljeća – koji je ikada zaposjeo Ovalni ured. Dugo su već bili u službi omogućavanja dominacije svoje države time što su izgradili neprikosnovenu vojnu silu. Radeći to, nisu imali ni zrno sumnje da će uspjeti postići ono što je prije bilo nezamislivo – apsolutna dominacija SAD-a na planeti Zemlji.

Moć "bez premca"

Dok se sve to dešavalo, njihovih pet minuta slave je došlo zaslijepljujuće brzo, kroz neočekivanu brzinu djelovanja poslije 11. septembra 2001. godine. Njihov odgovor je bio spreman pet sati nakon prvog napada tog dana. Iz djelimično uništenog Pentagona, ministar odbrane Donald Rumsfeld, već siguran da Al-Kaida stoji iza napada, je naredio svojim pomoćnicima da "počnu grubo. Da unište sve. I ono što je povezano i što nije". I tako je i učinjeno. Ono što je uslijedilo jeste invazija i okupacija Afganistana i Saddamovog Iraka tj. država koje su apsolutno nepovezane sa tim napadom. I ne samo Iraka, barem ne u njihovoj bolesnoj mašti, već i Irana. Nedaleko iza te "počnimo grubo" strategije, čekali su planovi i za Veliki Bliski Istok odnosno dio koji je bio poznat kao "polumjesec nestabilnosti". Na kraju, nisu imali sumnje da će ostatak planete da krene za njima. To je bila Pax Americana koja je trebala vladati stoljećima.

U pokolju koji je uslijedio, bilo je lahko zaboraviti koliko je skupa realizacija te bolesne mašte ustvari bila. Ali dajte im oduška: šta god su radili, tj. posada Georga Busha, mislili su da je veliko, veličanstveno. Samo se sjetite dokumenata 2002. Državne sigurnosne strategije. Njihov cilj je bio da SAD izgradi i održi državni odbrambeni aparat koji će biti "bez premca". I već su planirali napraviti državu, kako dokument citira, "koja će biti na poziciji neprikosnovene vojne moći".

Pustite da vam se to preokrene po glavi nekoliko sekundi: na ovoj planeti, jedna jedina neprikosnovena vojna sila "bez premca". To je bio san o carstvu koji bismo u prošlosti nazivali "zlim carstvima", luđacima željnim moći (ili pravim zlikovcima Hollywood filmova). Ali u svijetu u kakvom jesmo i u kakvom su ga oni napravili, u kojem samo jedna supersila smije da se izdvaja, lahko nam je zamisliti Veliku Igricu sa samo jednim igračem i vječnom trkom za naoružanje u kojoj smije trčati samo jedan.

Vrhovni funkcioneri Bushove administracije bili su, kao što sam i tada napisao, čiste fundamentaliste kada je riječ o vojnoj moći SAD-a. Kao što je kasnije rekao predsjednik Bush, oni su smatrali da je vojska "najveća sila za ljudsko oslobođenje koju je svijet ikada poznavao". U takvim okolnostima, zašto bi neko bio lud da je izgubi - kako bi "oslobodio" ostatak planete? U dokumentu iz 2002. godine Bushova administracija je u suštini pozivala svijet u stanje u kome nijednoj drugoj sili ili bloku neće biti dozvoljeno da izazove njihovu moć. Kako je predsjednik rekao u istoj godini na West Point-u, "Amerika ima i namjerava da zadrži vojsku u postojećoj snazi koja je bez premca, čineći time destabilizirajuće trke oružja besmislenim i ograničavajući rivalstvo u trgovini i drugim nastojanjima za mir."

Strategija nacionalne sigurnosti je istu misao kazala na sljedeći način: "Naše snage će biti dovoljno snažne da odbiju potencijalne protivnike od nastojanja vojne izgradnje u nadi da će nadmašiti ili izjednačiti moć Sjedinjenih Država". A predsjednik i njegovi ljudi odmah su počeli da povećavaju budžet Pentagona da bi se prilagodili svojim velikim fantazijama o tome kako bi trebao izgledati američki planetarni "otisak" (proces koji, uprkos svemu što je uslijedilo, nikad nije završen).

Lekcije američkog rata

Toliko toga je, naravno, već bilo sahranjeno u pijesku historije, ali to nije razlog da se zaboravi. Skoro 17 godina poslije 11. septembra, dijelovi planete na koje je poslata "najveća sila" su ostali opustošeni i uništeni, dok se propale države i terorističke grupe umnožavaju, stvarajući najveći broj raseljenih i izbjeglica od kraja Drugog svjetskog rata. Još jedna velika sila, Kina, raste, a ekonomski slabija Rusija se i dalje vojno i strateški drži pod snagom Putina. Nije iznenađujuće što je američki pad postao tema današnjice.

Koji zaključci se, onda, mogu izvući iz doba ludosti koje nas je dovelo do ovog Trump trenutka? Evo mojih prijedloga za pet mogućih lekcija iz američkog ratovanja u dvadeset i prvom stoljeću:

Prva lekcija: Ovo bi trebalo biti očigledno svima, ali nije: Planeta Zemlja ne može biti osvojena jednom silom, bez obzira koliko jaka ona bila. Pokušajte to učiniti i na kraju ćete uništiti sami sebe.

Šekspir bi bio fasciniran velikodušnošću američkih lidera ovog vremena. Danas je jasnije nego ikada da bi američki vojni napor da osvoji planetu promašio za više od milju. To se ustvari nikada nije desilo ni približno. Kada je napisana historija američkog pada, možda će se reći da nikada nije postojala velika sila čije su vođe tako efikasno uništile same sebe, time što su previše žarko i prokleto željeli moć, zanemarujući prirodu balansa snaga na ovoj planeti. Za Washington, želja da se cijela planeta stavi pod okrilje njihovog imperiuma ekvivalentna je želji da se torpedo nategne lukom iz kojeg se pucaju strijele.

Druga lekcija: U dvadeset i prvom stoljeću, vojna sila, čak i ona "najboljih borbenih snaga u historiji svijeta" (još jedan predsjednički deskriptor ovih godina), nije ono što zvuči. Uopšte nije važno koliko stotina milijardi dolara godišnje stavljate u izgradnju i održavanje te vojske ili koliko triliona dolara pumpate u svoje ratove i nesreću koju oni izazivaju.

U 2018. godini, najveća vojska na Zemlji je bila nesposobna da konačno pobjedi snage koje su proizvodile obične ulične bombe, i to po trošku po kojem bi mogli kupiti pizzu. Ako želite mjeriti efikasnost američke vojske, primijetite da je više od 15 godina nakon lansiranja "Globalnog rata na terorizam" prisutna podružnica "al-Kaide" na daleko više mjesta nego 12. septembra, 2001; izvorna al-Kaida i dalje postoji; druge ekipe Al-Kaide se bore sa razumnim uspjehom od Jemena do Sirije do Sjeverne Afrike; ISIL, dok je uništen kao država ili "kalifat", nastavlja se kao gerilski pokret u dijelovima Sirije i Iraka, a njegovi brendirani podružnici se šire kroz bivši "luk nestabilnosti" iz Nigerije i Libije u Afganistan i na Filipine. Drugačije rečeno, rat Washingtona protiv terorizma pretvorio se u rat za širenje terorizma.

Treća lekcija: Vojna moć je sada sila haosa. Historijski gledano, u imperijalnom dobu koje je prethodilo ovom, takva moć, iako se brutalno i razarajuće primjenjivala, mogla bi također biti način da se nametne red u osvojenim i kolonizovanim područjima. (Dakle, recimo, britanski Raj u Indiji ili francuska vojska u Indokini). Međutim ta moć se početkom dvadesetog stoljeća počela urušavati. Sada smo na planeti koja jednostavno ne prihvata vojno osvajanje i okupaciju, bez obzira pod kojom kamuflažom ona dolazi (uključujući i poznatu "širenje demokratije"). Zato se pazite na "oslobađanje" savremenih sila. Izgleda da ono sadrži uništavajuće sile koje planeti uzrokuju haos i propast.

Četvrta lekcija: Barem na imperijalnom nivou, pobjeda se ispostavila kao zastarjeli koncept. U svojim ratovima posljednjih godina, američka vojska se preselila iz sanjanja o pobjedi na prihvatanje da su njeni ratovi ustvari "generacijski", a od nedavno čak i "beskrajni". Na taj način, američki vrhovni komandanti su priznali da, po svojoj definiciji, sada žive u svijetu bez mogućnosti pobjede.

Peta lekcija: Carski ratovi se po pravilu vraćaju kući, iako ih je nekada teško uočiti. Zaista, američki ratovi dvadeset prvog stoljeća se vraćaju u domovinu i to ne kao pobjeda, već kao neka vrsta poraza, koliko god to bilo nevidljivo golim okom.

Donald Trump je dokaz toga. Njegov slogan "Make Amerika Great Again" (Učinimo Ameriku ponovo velikom) - implicira (kao što nijedan drugi političar današnjice ne bi smio izjaviti) da zemlja više nije sjajna – i to je pogodilo srca ljudi koji su ga izabrali 2016. godine. Njegova "Amerika na prvom mjestu" kampanja slično je predstavljala deklinističku senzibilnost, čak i ako nije prepoznata kao takva.

U promovisanju predsjedništva koje će (ponovo) Ameriku staviti na prvo mjesto, Trump odražava šta je, za toliko Amerikanaca, bila jasna poruka dvadeset prvog stoljeća. Uprkos onim velikim naporima ka "sveameričkoj" planeti, ovo stoljeće je dokazalo sve osim "Amerike na prvom mjestu". Dok su dolari od poreza građana tekli u pravcu dalekih ratova (i prevare povezane sa njima), neuporediva globalna korporativna moć u zemlji pomogla je da se generira profit i nezamislivo bogatstvo - ali uglavnom za jednu privilegiranu klasu koja čini 1 posto stanovništva. I tako se broj multimilionera i milijardera povećao, i to impresivno, stvarajući sve veći jaz nejednakosti. U istim godinama, uz pomoć Vrhovnog suda, američki politički sistem je prevrnut, zaključan, pretresen i uskladišten na raspolaganje istim tim milijarderima i multimilionarima, i njihovim super PAC-ovima. U međuvremenu, stvarna ulaganja u osnovnu infrastrukturu ove zemlje, koja je nekada bila najnaprednija na svijetu, su postala mizerna.

Sve ovo se osjetilo posebno duboko od strane stanovnika te zemlje, s obzirom na to da se budućnost približavala mnogim od njih. Na svoj način, oni su apsorbovali neku intuitivnu verziju gore navedenih "lekcija" nedavne historije, kao što je i Donald Trump. Kao rezultat toga, na izborima 2016. godine, zajedno sa svim svojim tweetovima, uvredama i nadimcima, koji su postali srce i duša medijske pokrivenosti, uradio je Trump nešto daleko važnije. On je uvjeravao Amerikance da su njihovi životi i njihova djeca (u dugovima zbog obrazovanja i to na način koji je nekada bio nezamisliv) u opasnosti od pretvaranja vlastite države u zemlju trećeg svjeta. Za to su krivili močvaru zvanu Washington i ljude bilo koje druge boje. Na svoj poseban način, Trump im je tvrdio da život u Americi ne mora biti takav, iznova im šaljući poruke o "veličanstvenoj Americi", anti-imigraciji, te uvjeravajući ih vlastitim bijesom.

Naravno, nakon ulaska u ovalnu kancelariju, naš prvi predsjednik milijarder odmah je izabrao kabinet sastavljen upravo od milijardera i multimilionera, dok bi veliko ostvarenje njegove prve godine kao predsjednika bilo to da oslobodi korporativnu Ameriku i nedodirljive klase bogataša dodatne finansijske odgovornosti prema naciji, a sve to zahvaljujući svojoj poreskoj reformi. U međuvremenu, budno nadgledajući širenje američkih ratova u udaljenim zemljama.

Ništa od ovoga nije trebalo da bude imalo iznenađujuće. Na kraju krajeva, bez obzira na to što je on ponudio, njegova kampanja je uvijek bila "Donald First". I što god su mislili da rade, njegovi birači biraju čovjeka čija je najdublja ekspertiza u tome kako izaći iz stečajnog postupka nevin. Sada, čini se, primjenjuje te posebne vještine u svrhu rata, mira i ekonomije.

To znači, da za godinu ili dvije, možete računati na lekcije američkih ratova 6 - 10, od mene. U međuvremenu, držite šešire i posmatrajte.