Zbog čega Venecuela i Sirija ne smiju pasti

Uprkos ogromnim poteškoćama sa kojima se suočava venecuelanski narod, uprkos sankcijama i zastrašivanjima iz inostranstva, predsjednik Nicolas Maduro je osvojio drugi šestogodišnji mandat.

Prije dvije sedmice, u ambasadi Venecuele u Nairobiju u Keniji, gdje sam se obratio vođama istočnoafričke ljevičarske opozicije, zvaničnik za odnose s javnošću, Jose Avila Torres, je izjavio:

"Ljudi u Venecueli su sada izloženi sličnoj situaciji kao i sirijski narod."

Istina. Obje nacije, Venecuela i Sirija, razdvojene su ogromnom geografskom udaljenošću, ali su  ujedinjene istom sudbinom, istom odlučnošću i hrabrošću.

Tokom španskog građanskog rata, češki antifašistički borci, dobrovoljci u međunarodnim brigadama, govorili su:

"U Madridu se borimo za Prag".

Madrid je pao Frankovim fašistima u oktobru 1939. godine. Prag je bio okupiran od strane njemačkih trupa nekoliko mjeseci ranije, u martu 1939. godine. To je bio rezultat zaslijepljenosti i kukavičluka evropskih lidera, kao i podrška koju su krvoločne fašističke horde primale od naroda iz svih uglova kontinenta, što je dovelo do jedne od najvećih tragedija u modernoj historiji - tragedije koja se završila 9. maja 1945. godine, kada su sovjetske trupe oslobodile Prag, pobjedivši nacističku Njemačku i de facto spašavajući svijet.

Više od 70 godina kasnije, svijet se suočava sa još jednim izazovom. Zapad, mentalno nesposoban za mirno okončavanje svoje, nekoliko vjekova stare, ubitačne vladavine nad svijetom - vladavine koja je već uzela nekoliko stotina miliona ljudskih života – pokazuje svoje mišiće i ludački udara u svim pravcima, provocirajući, antagonizirajući pa čak i direktno napadajući daleke zemlje poput Sjeverne Koreje (KDK), Kine, Irana, Rusije, Sirije i Venecuele.

Ono što se sada dešava se ne zove fašizam ili nacizam, ali utjelovljuje upravo to, pošto se barbarsko pravilo zasniva na dubokoj mržnji prema ne-zapadnjačkim životima, a temelji se na desničarskim dogmama koje „smrde“ na osjećaj o izuzetnosti, i neograničenu želju za kontrolom cijelog svijeta.

Mnoge zemlje koje su odbile da pokleknu pred brutalnim zapadnjačkim silama su bukvalno sravnjene sa zemljom, uključujući Afganistan, Libiju i Irak. U mnogim drugim, vlade su srušene direktnim i indirektnim intervencijama, kao i prevarama, kao što je slučaj u najmoćnijoj zemlji u Latinskoj Americi - Brazilu. Brojne „boje“, „kišobrani“ i ostale „revolucije“ i „proljeća“ su sponzorisani od strane Washingtona, Londona i ostalih zapadnih prijestolnica.

Ali svijet se budi, polahko ali nepovratno, a borba za opstanak naše rase je već počela.

Venecuela i Sirija su, nesporno, na prvoj liniji borbe.

Protiv svih izgleda, krvareći ali herojski uspravne, stoje protiv puno jačih sila, odbijajući predaju.

"Ovdje se niko ne predaje!", uzviknuo je Hugo Chavez, već ćelav od hemoterapije, umirući od raka za kojeg većina Latino Amerikanaca misli da je produkt SAD-a. Njegova šaka je bila stisnuta dok je kiša padala po njegovom licu. Ovako je umro jedan od najvećih revolucionara našeg doba. Ali njegova revolucija nije. Ona je preživila, i nastavlja koračati dalje.

Svjestan sam činjenice da su mnogi od mojih čitalaca sa Zapada. Nekako, posebno u Evropi, više ne mogu objasniti šta zaista znači biti revolucionar. Nedavno sam govorio na velikom skupu "progresivnih" nastavnika, koji je održan u Skandinaviji. Pokušao sam da ih malo „potpalim“, da im objasnim kakve je monstruozne zločine počinio Zapad širom svijeta, tokom svih prošlih stoljeća.

Pokušao sam i nisam uspio. Kada su se svjetla upalila, stotine očiju je bilo upereno ka meni. Da, bio je aplauz, i mnogi su ustali po šablonu lažne pristojnosti. Ali znao sam da su naši svjetovi potpuno različiti.

Ono što je uslijedilo bila su unaprijed izrađena i plitka pitanja o ljudskim pravima u Kini, o "Assadovom režimu", ali ništa o kolektivnoj odgovornosti ljudi Zapada.

Da bi shvatili šta se dešava u Siriji i Venecueli, potrebno je napustiti zapadnjački način razmišljanja. To ne mogu pojmiti sebični umovi opsjednuti seksualnošću, seksualnim orijentacijama i vlastitim interesom.

Postoji nešto esencijalno, nešto vrlo osnovno i ljudsko što se dešava i u Siriji i u Venecueli. Radi se o ljudskom ponosu, o domovini, o ljubavi prema pravdi i snovima, o mnogo boljem aranžmanu za svijet. Nije sitno, zapravo je ogromno, pa čak i vrijedno i borbe i umiranja.

U obje države, Zapad se preračunao, kao što se preračunao i u „slučajevima“ kao što su Kuba, Rusija, Kina, Iran, Sjeverna Koreja.

"Patria no se vende!" već decenijama govore na Kubi - "Otadžbina nije na prodaju!"

Dobit nije sve. Lična dobit nije sve. Sebičnost i mali, ali naduvani egoi nisu sve. Pravda i dostojanstvo su mnogo više. Ljudski ideali su mnogo više. Nekim ljudima stvarno jesu. Vjerujte da je tako ​​- bez obzira koliko se to Zapadu činilo nerealno.

Carstvo bespomoćnosti: Ciljanje Venecuele i Sirije

Sirija krvari, ali je odbila da poklekne terorizmu ubačenom od strane Zapada i njegovih saveznika. Halep je pretvoren u moderni Staljingrad. Za ogromnu cijenu, grad je izdržao sve zločinačke napade, uspio je da preokrene rat i, kao rezultat toga, spasio je zemlju.

Venecuela, poput Kube početkom devedesetih godina, ostala je sama, napuštena, pljunuta i demonizovana. Ali nije pala na koljena.

U Evropi i Sjevernoj Americi, analize onoga što se tamo dešava su doživljene kao "logične" i "racionalne". Ali jesu li stvarno?

Da li ljudi na Zapadu stvarno znaju kako je biti kolonizovan? Da li znaju šta je "venecuelanska opozicija"?

Da li znaju za pogubnost terorizma koji se širi iz Zapada, stoljećima, širom Latinske Amerike, u mjesta kao što su Dominikanska Republika i Honduras, pa sve do Čilea i Argentine?

Ne, ne znaju ništa, ili znaju veoma malo, poput onih Njemaca koji su živeli odmah do koncentracionih logora i koji su nakon rata govorili da nemaju pojma šta je označavao onaj crni dim iz dimnjaka.

Teško da postoji zemlja u centralnoj i južnoj Americi, čija vlada nije bar jednom rušena od strane Sjevera, kad god je odlučila da radi u ime svojih ljudi.  

I Brazil je prošle godine postao 'najnovije izdanje' noćnih mora, dezinformacijskih kampanja, 'lažnih vijesti' i udaraca - koji su se širili 'komplimentima' sa Sjevera, kroz lokalne 'elite'.

Vidite, zaista nema smisla raspravljati previše sa 'opozicijom' u zemljama poput Venecuele, Kube ili Bolivije. Ono što se mora reći je već rečeno.

Ono što se dole dešava nije neki klub akademske diskusije, već rat; pravi i brutalni građanski rat.

Poznajem 'opoziciju' u zemljama Južne Amerike, i poznajem ondašnju 'elitu'. Da, naravno da znam mnoge svoje drugove, revolucionare, ali sam upoznat i sa "elitom".

Samo da bih dočarao, sjećam se jednog razgovora koji sam imao u Boliviji, sa sinom moćnog desničarskog senatora, koji je udvostručio svoju moć kao medijski magnat. U blago pijanom stanju, on mi je ponavljao:

"Uskoro ćemo razbiti dupe tog indijanskog sranja [predsjednika Bolivije, Evo Morales]... Mislite li da nam je stalo do novca? Imamo puno novca! Nije nas briga ako izgubimo milione dolara, čak i desetine miliona! Mi ćemo širiti nesigurnost, neizvjesnost, strah, deficite i ako moramo, čak i glad... Mi ćemo iskrvariti te Indijance do smrti! "

Sve ovo može zvučati "iracionalno", čak i direktno protiv sopstvenog kapitalističkog interesa. Ali oni ne brinu o racionalnosti, već samo o moći. I njihovi rukovodioci sa sjevera će u svakom slučaju nadoknaditi gubitke.

Nema načina da se pregovara ili raspravlja sa ovakvim ljudima. Oni su izdajnici, lopovi i ubice.

Godinama i decenijama koristili su istu strategiju, igrajući na blagost i humanizam svojih socijalističkih protivnika. Oni su vukli progresivne vlade u beskrajne i besmislene rasprave, zatim su koristili vlastite, ali i zapadne medije da ih razbiju. Ako to ne bi uspjelo, gušili su svoje ekonomije, stvarajući deficite, kao u Čileu prije Pinochetovog puča 1973. godine. Ako ni to ne bi uspjelo, koristili su teror - čisti i nemilosrdni teror. I konačno, kao posljednje sredstvo - direktne zapadne intervencije.

Oni nisu tu da uvedu "demokratiju" ili neko "slobodno tržište". Oni služe svojim zapadnim gospodarima i vlastitim feudalističkim interesima.

Pregovarati sa njima znači izgubiti. To znači igrati igru po njihovim pravilima. Jer iza njih je čitava zapadna propaganda, kao i finansijska i vojna mašinerija.

Jedini način da se preživi je da se ojača, da se stisnu zubi i da se bori. Što je Kuba radila decenijama, to radi Venecuela sada.

Ovaj pristup ne izgleda "divno"; to nije uvijek "uredno", ali to je jedini način da se ide naprijed, jedini način da progres i revolucija prežive.

Prije nego što je Dilma "istjerana" od strane pro-zapadne gomile korumpiranih nakaza, predložio sam u svom eseju, koji je bio cenzurisan od strane Counterpuncha-a, ali objavljen u mnoštvu drugih stranica širom svijeta na mnogim jezicima, da je trebala poslati tenkove na ulice Brazilije. Rekao sam joj da je to njena dužnost, u ime građana Brazila koji su glasali za nju, i koji su imali koristi od njenog mandata.

Ona to nije učinila, i skoro sam siguran da je zažalila. Njen narod je ponovo opljačkan; i pati. A cijela Južna Amerika je, kao rezultat toga, u haosu.

Korupcija? Loše vodstvo? Decenijama i stoljećima, narodima Latinske Amerike vladali su korumpirani banditi, koji su koristili svoj kontinent kao kravu za muzenje, dok su živjeli u odvratnom bogatstvu zapadne aristokratije. Sve to je naravno učinjeno u ime "demokratije", totalne šarade.

Venecuela je i dalje tamo - ljudi se okupljaju iza vlade – u velikom bolu i polugladni, ali se okupljaju iza nje. To je zato što je mnogim ondašnjim ljudima lični interes na drugom mjestu. Ono što im je bitno jeste njihova zemlja, socijalistička ideologija i velika južnoamerička otadžbina. Patria Grande.

To je nemoguće objasniti jer nije racionalno, već intuitivno, duboko, esencijalno i ljudsko.

Oni koji nemaju ideologiju i sposobnost da se posvete njoj, ne mogu razumjeti. Iskreno, koga briga razumiju li ili ne.

Nadam se da će uskoro i Brazil i Meksiko - dvije najzastupljenije države u Latinskoj Americi - glasati u novim ljevičarskim vladama. Stvari će se tada promjeniti i postaće mnogo bolje, za Venecuelu.

Do tada, Karakas se mora osloniti na svoje daleke, ali bliske, drugove i prijatelje, Kinu, Iran i Rusiju, ali i na svoju prelijepu i hrabru sestru - Kubu.

Evo Morales je nedavno upozorio da Zapad planira državni udar u Venecueli.

Maduroova vlada mora da preživi još nekoliko mjeseci. Prije nego što se Brazil vrati, i prije nego što se Meksiko pridruži.

Biće teška, možda čak i krvava borba. Ali historiju ne kreiraju slabi kompromisi i kapitulacije. Ne može se pregovarati sa fašizmom. Francuska je pokušala, prije Drugog svjetskog rata, i svi znamo rezultate.

Sa Zapadom i njegovim fašizmom se samo može boriti, i nikad ga se ne može zadovoljiti.

Kada čovjek brani svoju zemlju, stvari nikad ne mogu biti čiste i uredne. Nema svetaca. Svetost vodi porazu. Sveci se rađaju kasnije, kada se pobjedi i kada ih nacija može priuštiti.

Venecuela i Sirija moraju biti podržane i odbranjene.

Ovi divni ljudi, Venecuelanci i Sirijci, sada krvare, boreći se za cijeli nezapadnjački i potlačeni svijet. U Karakasu i Damasku, ljudi se bore i umiru za Honduras i Iran, za Afganistan i Zapadnu Afriku.

Njihovi neprijatelji mogu biti zaustavljeni samo silom.

*

U Skandinaviji, sirijski 'gusano', koji živi na Zapadu, i koji pljuje predsjednika Assada i plaćen je za to, izazvao je mene kao i sirijski "režim" i Iran, tokom sesije pitanja i odgovara. Rekao sam da odbijam da razgovaram o tome sa njim, jer čak i da dva sata vičemo jedan na drugog, u javnosti, nikada nećemo naći nikakvo zajedničko mišljenje. Ljudi poput njega počeli su rat i rat su dobili. Rekao sam mu da je definitivno plaćen za svoje napore i da je jedini način da to riješimo 'na ulici'.

Venecuela i Sirija ne mogu pasti. Previše je toga u pitanju. Obje zemlje trenutno se bore protiv nečeg ogromnog i zlobnog - one se bore protiv cijelog zapadnog imperijalizma. Ne radi se samo o nekoj "opoziciji", pa čak ni izdajnicima u njihovim društvima.  

Ovo je mnogo veće. Riječ je o budućnosti, o preživljavanju čovječanstva.

Milioni ljudi iz svih krajeva svijeta pažljivo prate izbore u Bolivarskoj Republici. Tamo su ljudi glasali. Predsjednik Maduro je pobijedio. Ponovo je pobijedio. Ranjen, pun modrica, ali je pobijedio. Ponovo je socijalizam porazio fašizam. I dovraga, dugo živjela Venecuela!